Cenacolo je naziv za zajednice koje u Europi prihvaćaju ponajviše mladiće, ali i djevojke, ovisnike o drogi, a i s drugim teškoćama, i predlažu im novi život u radu, vjeri, molitvi, u ozračju prijateljstva. Časna sestra Elvira je g. 1983. smatrala da mora dati odgovor na očajan krik mnogih mladih, umornih, razočaranih, ovisnika i neovisnika, koji su u potrazi za radošću i pravim smislom života.
Dana 3.4.2014. osmi razredi naše škole krenuli su na put prema Cenacolu, no u busu je preostalo nekoliko slobodnih mjesta pa su naše drage profesorice povele i neke šestaše. Sa školskog dvorišta krenuli smo u 8 i 30, a u Cenacolo smo stigli za malo više od sat vremena.Dočekala su nas dvojica ljubaznih članova, Fran( 32 ) i Boris (24). Prvo smo se zaputili prema kapelici u njihovom „dvorcu“, u kojoj su nam održali predavanje. Na predavanju su nam pričali svoje životne priče. Mi smo imali tu sreću da sudjelujemo u tom govoru iskrenosti. Otkrili su nam najteže trenutke svojih života i dali sve od sebe da nam pokažu kolike posljedice donose droga, pušenje,alkohol i kockanje.
Evo Borisove životne priče: Njegovi roditelji su se uvijek trudili da on i njegova sestra imaju dovoljno sredstava za život i da im bude lijepo. Boris je bio odličan učenik i odličan sportaš,ali kada mu se desila ozljeda, počeo se bojati da će razočarati svoje roditelje i tako je utjehu pronašao u kockanju. Prvo je uplaćivao po 5-10 kn, a onda je došao i do 1000. Sa 17 godina je počeo odlaziti s „prijateljima“u kockarnicu i kockati na aparatima i igrati roulette. S 18 godina je počeo pušiti marihuanu, a u 4. srednje se družio sa tim nekim lošim društvom. Onda je već počeo i s heroinom,a kasnije i s jačim drogama. Postao je ovisnik i odlučio se promijeniti i otići u Cenacolo. Prvo mu je bilo malo čudno,ali onda je shvatio smisao Cenacola. Sada je zadovoljan što mu je Bog dozvolio da ponovo „unormali“ svoj život.
Franovu priču vam nećemo prepričavati, ali jedna od važnih činjenica je to da se sa 17 godina već 3 puta pokušao ubiti. Sada je otkrio da mu je život bio isprazan jer sreću nije pronalazio u malim stvarima. U Cenacolu se potpuno preobratio, a rad je ono što ga neizmjerno veseli.
Poslije predavanja smo se zaputili prema njihovoj pekari ,vidjeli smo i njihov plastenik i igralište. Zatim smo krenuli prema štali, gdje smo vidjeli svinje, koke, magarca i krave. Jako nas je začudilo to što ljudi u Cenacolu jedu samo ono što si sami naprave i uglavnom žive bez televizije, mobitela i ostale tehnologije.
Prije odlaska Boris i Fran dali su nam svoj list koji se zove „Uskrsnuće“. Pisanje tog lista jedan je od njihovih mnogobrojnih hobija. Mi smo puno naučili od Borisa i Frana,a nadamo se da ste i vi iz ovog našeg članka.
Ines Tadić, 6.d
Ela Kumer, 6.d