MOJI SNOVI, MOJA PRAVA

Polaznici Vjeronaučne grupe naše škole 7. studenog 2017. godine išli su s vjeroučiteljicom Anamarijom Jukić-Ivandić sudjelovati u programu Festivala tolerancije Film i diskusija (FiD) pod geslom „Izgradi naciju koja ne radi diskriminaciju“.

Program se održao u Centru za kulturu i informacije Maksimir. Nakon prikazanog filma održana je diskusija u kojoj su sudjelovali Jan Kapić (glasnogovornik UNHCR-a u Hrvatskoj), Tvrtko Barun (ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi, ujedno i ovogodišnji dobitnik prestižne nagrade Europskog parlamenta „Europski građanin“), Negar (djevojka iz Irana) i Vanja Daskalović (moderatorica razgovora). Cilj ovakvog programa je putem filma kao medija i diskusije kao sredstva angažmana pojedinca, povezanih u cjelinu, skrenuti pažnju mladima i senzibilizirati ih na postojanje i oblike netolerancije i diskriminacije te ih potaknuti na promišljanje i djelovanje.

Film „Moji snovi, moja prava“ (SAD, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jordan, 2016., 45 min., režija: Aaron Wagner) govori o mladim ljudima koji žive u izbjegličkom kapu Za’atari u Libanonu. Snimili su ga njihovi vršnjaci nakon završenog tečaja o snimanju dokumentarnog filma koji su provele neprofitne organizacije „Voices of the Children“ i „Save the Children“. U 45 minuta filma susrećemo devet tužnih priča: bolesnog dječaka koji usprkos tužnom životu ne skida osmijeh s lica, mladića koji odlično crta i volio bi postati poznati slikar, dječaka koji mora raditi u dućanu da bi mogao skupiti novac za maminu operaciju, mladića kojemu je san postati nogometaš, ali zbog životnih uvjeta nije mogao pa podučava drugu djecu, dječaka koji uređuje svoj vrt, ženu koja voli uređivati vrt kako bi joj život bio bar malo ljepši, djevojčicu koja priča o svakodnevnom danu u kampu, djecu koja imaju svoje snove. Svaka od ovih kratkih priča nam daje veliku pouku, a sve zajedno jednu vrlo važnu: “Život je vrijedan i treba ga živjeti svim srcem!“

Djevojka Negar koja je sudjelovala u diskusiji pričala nam je o svomu životu od trenutka kad je morala sa svojom obitelji pobjeći iz Irana. S majkom i mlađim sestrama pobjegla kad je imala samo 13 godina. Ocu nije bilo dopušteno da ode. Išle su iz države u državu i na kraju zatražile azil u Hrvatskoj gdje su ga i dobile. Negar danas živi u Hrvatskoj i ,kako sama kaže, voljela bi ostati živjeti ovdje. Osim što je  morala napustiti svoju državu, morala je napustiti sve što je veže uz nju (školu, prijatelje, ostatak obitelji…), a sve to u tako mladoj dobi. Danas ima 16 godina i s mamom i sestrama živi u Novom Zagrebu te ide u osnovnu školu Frana Galovića gdje uči hrvatski jezik, a na svom jeziku naučila nas je kako reći ljubav (ašk) i kiša (baram). Osim s Negar, učenici su pričali i s Janom Kapićem i Tvrtkom Barunom koji su vrlo rado odgovarali na sva pitanja.

Naša poruka za kraj bi glasila:

“Ne osuđuj čovjeka prema dobi, spolu, vjeri, boji kože, odjeći koju nosi jer svi smo različiti, a razlika je posebnost i bogatstvo, i zapamti – svi se  možemo naći u sličnoj situaciji.”

Ana Grabar i Nika Pavlek  7. a