2. ožujka 1873. u Negovcu kraj Vrbovca rođena je Marija Jurić Zagorka.
Jedna od najvećih književnica u povijesti Hrvatske, često nepravedno podcjenjivana. Iako je bila nevjerojatno dobra, topla i pametna osoba, život je nije nimalo mazio.
Sa 17 godina roditelji su je udali za mađarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja. No on, za ideale svoje mlade žene nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu, ali Zagorka zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu.
Osim što je bila vrhunska književnica, bila je i novinarka i borac za prava žena. Na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno.
Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Do tog mjesta nije došla lako. Ravnateljsko vijeće se protivilo, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da “tamo radi neka žena”.
Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan – Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.
Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica (Male Novine 1912.-1914.) Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912.-1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističku matricu vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.
Kod čitateljstva, Zagorka je bila veoma popularna, ali kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu.
Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: ”Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.” Iza njenih jakih riječi i čvrstih stavova krila se nježna ženska duša. Imala je svoju vjernu publiku, svoje čitatelje, ali ipak umrla je – nevoljena i sama.
Ali ono što se sa sigurnošću može reći je da je u hrvatskoj povijesti ta žena ostavila neizbrisiv trag.
