Jedna sasvim (ne)obična profesorica

 

Prof. Mirka Peroković  predaje geografiju u našoj, Osnovnoj školi Marije Jurić Zagorke.   Izabrali smo je za prvi u nizu intervjua o zanimanjima jer nam se čini da je upravo ona jedna od najomiljenijih profesorica u našoj školi. Budući da riječi “omiljeno” i “profesor” često ne idu zajedno, zanimalo nas je u čemu je tajna njenog uspjeha.  Pitali smo se je li to zato što često spaja neobične odjevne kombinacije poput fine crne  košulje i nakita  s trapericama i ‘finim’ bež starkama. Ipak vjerujemo da je tajna u njenom znanju i prijateljskom odnosu prema učenicima.

Završila je najprije Klasičnu gimnaziju u Zagrebu u Križanićevoj ulici, a nakon toga Prirodoslovno-matematički fakultet, smjer geologija i geografija. Iako jako voli geologiju, s tim joj je fakultetom bilo teško naći posao u Hrvatskoj. Ljubav prema geografiji rodila joj se još u osnovnoj školi jer je imala izvrsnu profesoricu geografije i obožavala je taj predmet, bio joj je strašno zanimljiv! Uvijek je išla na dodatnu nastavu i tamo uživala učeći još više. Ujedno je znala da joj se sviđa posao profesora, jer joj je oduvijek djelovao zanimljiv, ali i plemenit. Mogli bismo čak reći da joj je to na neki način genetski, jer su joj i mama i ujak i teta profesori, a i neki daljnji članovi obitelji. “Uz majku sam praktički odrasla uz imenike, svjedodžbe i njezine priče o djeci i o školi. Svoje profesore sam uglavnom doživljavala s puno autoriteta i poštovanja. Nekad su vremena bila drugačija, mi smo svi se bojali svojih profesora i slušali ih. Sjećam se da je jedna moja profesorica izbacivala iz razreda dečke koji su imali naušnice, a to je baš tada bilo jako moderno. Svi su ih skidali prije tog sata i tresli se od straha. Ali tako je nekada bilo. No nije to baš bilo uvijek tako jako strogo, bilo je tu i nekakvih zezancija, pogotovo u srednjoj školi, ali u nekim pristojnim granicama jer je uvijek bilo prisutno i dosta straha od posljedica “, ispričala nam je profesorica s nostalgijom u glasu.
“Geografiju sam studirala oko 6 godina, diplomirala sam 2007. godine, s time da sam prije toga studirala grčki jezik i informatologiju na Filozofskom fakultetu, pa se sve malo oduljilo. Ali ipak me srce vuklo prema geografiji i nakon 3 godine na Filozofskom otišla sam na drugi studij, dakle na PMF.”
Studiranje geografije joj nije bilo naročito naporno jer je bilo zanimljivo i puno su putovali (kao da su svake godine imali još tri maturalca, blago njima). “Meni je učenje za ispit na geografiji, koliko god to zvučalo smiješno ili čudno, nije bila muka jer me to sve interesiralo, učila sam baš za sebe, uvijek sam to tako gledala pa je bilo lakše. Naravno, nije mi sve bilo u malom prstu, trebala sam se potruditi. Geologija je bila ipak malo teža, tu ima puno kemije, uče se vrste stijena, minerali, njihov postanak do u detalje i slično.”
A geografija joj se svidjela iz prve zbog toga što je to jedan jako širok predmet, pokriva razna područja, od politike, gospodarstva, stanovništva, pa do fizičke geografije, dakle procesa u Zemljinoj unutrašnjosti i na površini, klimatologije i naravno obilježja država Svijeta.
“A kako su izgledali prvi Vaši dani u ulozi profesora?”, pitali smo. “Moj prvi radni dan bio je 2007., u 9. mjesecu, mislim da je bio 3.9. Prije no što sam došla raditi, nekoliko me ljudi pitalo jesam li svjesna gdje dolazim raditi, na što sam rekla da me nije briga i da mi je najvažnije da imam posao. Prvi dan sam bila malo u strahu, ali to je trajalo samo 5 minuta prvog sata. Čim je krenula nastava, imala sam osjećaj kao da radim već 100 godina. Sada radim već petu godinu i mogu slobodno reći da volim taj posao, da me veseli. Drago mi je da radim baš u OŠ MJZ jer mislim da smo dobra škola i ovdje imam puno dobrih kolega, koji su me od prvog dana toplo prihvatili.”

Što se uspjeha u poslu tiče, svake godine sudjeluje na županijskom natjecanju gdje joj učenici postižu prilično dobre rezultate, nekoliko puta su bili među prvih deset u županiji, što nije mala stvar.
“Zadovoljna jesam, ali čovjek nikada ne treba biti prezadovoljan, uvijek treba težiti još boljemu. A velikim uspjehom smatram i imati učenike koje sam zainteresirala za svoj predmet”, skromno će naša profesorica.

Da nije profesorica geografije, druga stvar koju bi voljela raditi je u nekom parku prirode ili nacionalnom parku, u prirodi, kao geolog ili bi, poput druge strane svoje obitelji, bila veterinar.
U razredu ne voli “mrtvu” tišinu i atmosferu straha, što se kaže “da se muha čuje”, da ona priča, a da ju učenici gledaju u strahu, nego jako voli razgovarati s učenicima i sviđa joj se način rada da međusobno komuniciramo i dolazimo do zaključaka (o geografiji, naravno). U sve to se možemo svakodnevno i uvjeriti, uživajući u njenim satovima. Prof. Peroković nam je objasnila: “To je zato što je geografija predmet u kojem se treba razgovarati i razmišljati, razvijati geografsko, logičko  mišljenje. No vrlo je važno da su djeca pristojna i da se odnose prema  učiteljima s poštovanjem, jer to je osnova za dobre međuodnose. Naravno da je važno i učiti, tako da možemo razgovarati o geografskim temama, a ne da ja pitam nešto, a učenik me blijedo gleda.”

“Kako Vi doživljavate profesorsko zvanje?”, pitali smo za kraj.” Pa ne mogu reći da je naš posao težak poput recimo posla kirurga, u kojem nečiji život ovisi o tebi, ali i posao profesorice je zahtjevan na svoj način. Mi znamo često čuti kako radimo 4-5 sati, a ostali  8-9, ali mi smo svo to vrijeme kao glumci na pozornici, pa pokušajte odglumiti 5 kazališnih predstava od 45 minuta za redom i još k tome održavati disciplinu na satu s 25 učenika koji su svi različiti, svakog saslušati i još ih pritom nešto i naučiti. Posao profesora je lijep, jer vas mi na neki način oblikujemo, kao naše učenike, da jednog dana budete sposobni i kvalitetni ljudi i građani ove države koja mora napredovati, a to je sve na vama, što nije mala stvar.”

Nakon ovako lijepog i nadahnutog predstavljanja svog zanimanja, očekujemo da će se i netko od naših čitatelja, posebice osmaša, odlučiti za plemenit učiteljski poziv.

Lucija Iskerka, 6.a

Melita Solina, 6.a