Udomaćena strankinja

 

Profesorica fizike u našoj školi, Natalija Kirčenkova, prava je osoba za objašnjavanje položaja stranaca u Hrvatskoj. Budući da je došla iz Ukrajine, pitali smo je kako se osjeća u Hrvatskoj i kako na taj osjećaj utječe tolerancija hrvatskih stanovnika.

Evo njene životne priče:

“Došla sam u Hrvatsku  2001. godine. Suprug je tada ovdje radio  već  dvije godine  i bilo je vrlo teško živjeti  razdvojeno.  Priznajem da odluka nije pala lako. Pitala sam se kako  i gdje ćemo živjeti, što ću raditi ako znam samo pričati (jer sam učiteljica ), a ne znam hrvatski jezik,  imam trideset godina i moram puno toga promijeniti u životu, naučiti i početi praktički od nule.

U Ukrajini sam završila Fakultet za fiziku Doneckoga sveučilišta, jednoga od najvećih (svaku godinu prima oko 12 tisuća novih studenata). Studirala sam dva smjera, za inžinjera i  nastavnika fizike, a odluka da budem učitelj “pala je” na trećoj godini kada smo imali praksu po školama. Nakon završetka faksa radila sam  8 godina u Prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji, prvo kao nastavnik fizike i matematike, a kasnije kao fizičar i informatičar.

Kada sam stigla u Hrvatsku, počela sam učiti jezik, prvo samostalno, a poslije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon godine dana počela sam volontirati u Domu za nezbrinutu djecu u Brezovici i ostala tamo raditi još tri godine. Nisam se uspjela zaposliti odmah u Zagrebu, nego u Vrbovcu gdje sam radila kao učitelj fizike i matematike i bila razrednica 8. razredu. Nakon toga radila sam u Vrbovečkoj Dubravi i u Grafičkoj školi kao fizičar. Također sam dvije godine radila kao nastavnik ruskog jezika u Centru za jezike BERLITZ i prevela jednu knjigu s ruskog na hrvatski. Od studenoga 2008. radim u našoj školi.

Vrlo neugodnih iskustava za mene kao strankinju baš se i ne mogu sjetiti, a ugodnih ima toliko da ne bi stali u cijeli školski list. Izdvojila bih to što nas je  mnogo ljudi u Hrvatskoj lijepo prihvatilo, imamo  prijatelje, susjede i poznanike s kojima smo u kontaktu, družimo se, pomažemo jedni drugima. Zahvaljujući prijateljima, ali i svojoj znatiželji, obišli smo cijelu Hrvatsku: Dubrovnik, Split, Osijek,Vukovar, Pulu, Rijeku, otoke i još puno toga. Ne moram ni reći da nas vrlo zanima nacionalno i kulturno nasljeđe Hrvatske.

Od anegdota vezanih za (ne)poznavanje jezika izdvojila bih iskustvo s  vozačkog ispita.    Polagala sam ga ovdje u Hrvatskoj i morala sam naučiti puno novih riječi  vezanih uz prvu pomoć. I tako, dok sam ponavljala pred ispit, rekla sam: “Kad treba zaustaviti krvarenje, treba stisnuti žilu KUKAVICU (kucavicu)”, a kod dijelova tijela nikako nisam mogla zapamtiti bedro, nego sam se dvoumila hoću li reći batak ili zabatak. Doma govorimo ruski, a ponekad i ukrajinski.

Tolerantan znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvaćati da se i drugi drže svojih. To znači prihvaćanje činjenice da ljudi, prirodno različiti u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu. Također znači da se nečija viđenja ne nameću drugima. Mislim da je većina ljudi u Hrvatskoj  tolerantna, ali naravno da nisu svi.”

Zahvaljujemo prof. Nataliji Kirčenkovoj na ovom zanimljivom razgovoru u kojem smo saznali kako se snašla u Hrvatskoj. Potaknula nas je  da se zapitamo što sve mi možemo učiniti da bi se netko tko je iz druge države došao u  Hrvatsku  mogao osjećati ugodno i slobodno.

 Ela Pribanić, 8.d