Kemijanje

 

 

Izvješće o akciji prikupljanja mobitela

 

U suradnji sa Zoološkim vrtom krenuli smo u akciju prikupljanja starih i oštećenih mobitela od 1.10. do 30.11. ove godine. Cilj akcije bio je sakupiti i poslati na recikliranje neupotrebljive mobitele kako bi se očuvale tropske šume u kojima obitavaju čovjekoliki majmuni.
Zahvaljujem svim učenicima koji su se odazvali našoj akciji. Prikupili smo 300 starih mobitela koje ćemo u srijedu, 30. studenoga, donirati Zoološkom vrtu.
Nadamo se da će vaš doprinos imati udjela u očuvanju tropskih šuma i čovjekolikih majmuna. Hvala.

Lidija Žišković, prof.

 

2011. – godina kemije

 

 

 

Žene u kemiji

 

Ove godine je 100-ta godišnjica dodjele Nobelove nagrade Marie Curie za dostignuća u kemiji.

Marie je jedina osoba koja je dobila dvije Nobelove nagrade za  različita područja. Toj velikoj  francuskoj znanstvenici poljskog podrijetla život je bio ispunjen strašću za istraživanjem i ljubavi prema znanosti.

Zajedno sa svojim suprugom bavila se proučavanjem polonija i radija te njihovom radioaktivnošću. Proučavajući zračenje uranovih soli, otkrila je da većina tvari ima takvo zračenje i nazvala je to radioaktivnošću.

Za mjerenje je koristila aparat koji su osmislili njen suprug i njegov brat te pokazala da zračenje dolazi iz atoma. Marie je 1898.godine otkrila postojanje novog elementa koji je u čast svoje rodne zemlje  nazvala polonij, a nekoliko mjeseci kasnije otkrila je radij koji je tako nazvan zbog svoje velike radioaktivnosti.

Pierre Curie, Marija Curie i Henri Becquerel  1903. godine odlikovani su Nobelovom nagradom za fiziku kao priznanje za iznimne zasluge na području radioaktivnosti. S tim priznanjem Marie Curie bila je prva žena kojoj je Kraljevska švedska akademija znanosti dodijelila nagradu. Ona je bila i prva žena u Francuskoj koje je stekla doktorat znanosti Sveučilišta u Parizu.

Od 1900.g. profesor je fizike na Učiteljskoj školi za djevojke u Sèvresu gdje je prva uvela metodu učenja zasnovanu na obrazovnim eksperimentima. 1906. godine preuzela je mjesto svog supruga i postala prva žena profesor na Sorbonni. 1911. godine primila je Nobelovu nagradu za kemiju kao priznanje za otkriće elemenata radija i polonija i izoliranje radija te za proučavanje prirode i spojeva tog elementa.

“Život nije lagan. Pa što? Moramo biti ustrajni i imati povjerenje u sebe. Moramo vjerovati da smo nadareni za nešto i da to nešto možemo ostvariti.”

Od studenog ove godine producenska kuća Geffen Playhouse predstavlja svjetsku premijeru kazališnog djela RADIANCE: THE PASSION OF MARIE CURIE  koje je napisao Alan Alda. Nadamo se da će netko od nas biti u prilici pogledati tu predstavu.

Više informacija pogledajte na http://chemgeneration.com/hr/

Lidija Žišković, prof.

 

 

Kako mobiteli pomažu majmunima



Zoološki vrt je pokrenuo akciju prikupljanja starih ili neupotrebljivih mobitela tijekom mjeseca listopada. Cilj akcije je recikliranje mobitela kako bi se sačuvale tropske šume koje su stanište nama najbližim srodnicima, čovjekolikim majmunima, gorilama i orangutanima i obilježavanje EAZA – godine čovjekolikih majmuna.

Prosječan mobitel sastoji se od plastičnih dijelova, kobalta, litija, bakra, žive, nikla i olova. Svi ti metali su rijetki. Njihova nalazišta su rudnici na području središnje Afrike gdje obitavaju čovjekoliki majmuni. Jedno od najugroženijih područja je nacionalni park Kahuzi Biega u Kongu u kojemu je zbog rudnika kobalta broj planinskih gorila prepolovljen, a njihovo je stanište smanjeno za 90%. Kobalt se koristi zbog mogućnosti skladištenja velike količine električnog naboja.
Odbacivanjem starih mobitela, u prirodu dolaze štetne i opasne tvari: živa, nikal, kobalt, kadmij, olovo, bakar i drugi. Sve te metale mogli bismo ponovo koristiti jer ih se reciklira. Tako bismo očuvali rudna bogatstva i tropska staništa koja se nalaze iznad nalazišta tih ruda.

Hoćemo li dopustiti nestanak gorila, čimpanzi i cijelih tropskih šuma ili reciklirati mobitele??

ŠTO TREBA UČINITI?
Potrebno je samo donijeti stari i odbačeni mobitel te ga predati učiteljima kemije i biologije, a za taj trud nagrada će biti dvostruka: očuvanje tropskih šuma, rudnih bogatstava i opstanak majmuna te nagrada Zoo vrta koji organizira ovu akciju.

Lidija Žišković, prof. kemije i biologije

 

 

Šibice ili žigice

 

U novije vrijeme često se susrećemo s izumiranjem nekih riječi jer su predmeti koji su njima imenovani sve rjeđe u uporabi. Da se to  ne bi desilo i šibicama, ukratko ćemo vas podsjetiti na njihov izgled i svrhu. Ovaj lakozapaljivi tekst čitate na vlastitu odgovornost!

Što je to šibica?

Žigica ili šibica je sredstvo za paljenje vatre. To je drveni štapić od lakog drva duljine uglavnom oko 4 cm, koji na jednom kraju ima glavicu od zapaljive mase. Trenjem o tarilo, posebno pripravljenu hrapavu površinu na kutijicama za žigice, glavica se pali i vatra se prenosi na štapić. Žigice su sredstvo za jednokratnu uporabu, uz upaljač najčešće su takvo sredstvo, a mogu se kupiti na kioscima i u raznim dućanima, zapakirani u kutije od 50-ak komada.

Povijest šibica

Preteče žigica u današnjem obliku bile su tzv. močilice, s glavicom od smjese kalijeva klorata, šećera i ljepila, a palile su se u dodiru sa sumpornom kiselinom. Prve žigice koje su se teško palile trenjem pojavile su se oko 1830.g. u Engleskoj. Napredak je postignut oko 1835. godine uvođenjem fosfora u zapaljivu masu. Fosforne žigice lako su se palile međusobnim trenjem pa su bile uzrok čestim požarima, osobito prilikom transporta, a bile su i otrovne. Godine 1844. u proizvodnju žigica umjesto bijeloga uveden je neotrovan i manje zapaljiv crveni fosfor, a od 1848.g. crveni fosfor nalazi se samo na tarilu, pa se žigice mogu zapaliti samo trenjem s tarilom (tzv. sigurnosne žigice). Njihova industrijska proizvodnja počela je oko 1860.g. u Jonkopingu u Švedskoj. Iz Amerike potječu žigice koje ne trebaju tarilo i mogu se paliti trenjem o svaku hrapavu površinu, no one su bile manje sigurne zbog prirodnih uvjeta i izloženosti djeci. Nedavnih godina istisnute su iz slobodne prodaje i uvedene u vojnu osnovnu opremu.

Šibice u Hrvatskoj

Tisuće godina trebalo je čovjeku za rješavanje problema dobivanja vatre. Uspio je tek kemičar prof. Kammerer 1833. god., izradom prve laboratorijske žigice.  Ona se 1847. god. počinje proizvoditi i za tržište, da bi već 1856. god. poduzetni Osječanin gosp. Josip Fösmayer i gosp. Mirko Reisner osnovali prvu tvornicu žigica u južnoj Europi, ujedno i prvu tvornicu u Osijeku. U “Osječkoj radionici ognjila” žigice su se proizvodile ručno, s jednostavnim alatima, sve do osamdesetih godina 19. stoljeća, kada je došlo do uporabe prvih blanjalica i sječkalica za drvca. Te strojeve pokreće para iz lokomobila, a krajem 19. stoljeća iz prvog parnog stroja u Osijeku. 1905. god. strojeve za proizvodnju žigica pokreće električna energija proizvedena u tvornici, također prva u Osijeku.

Anamarija Lulić, 8.d

Lavoslav Ružička

 

Lavoslav Ružička rodio se u Vukovaru 13. rujna 1887.godine u imućnoj obrtničkoj obitelji. Iako češkog podrijetla, otac je bio vatreni hrvatski rodoljub što je utjecalo i na Lavoslava koji je do kraja života Hrvatsku smatrao svojom domovinom, te je tečno govorio hrvatski jezik.  U četvrtoj godini Lavoslavu umire otac, te se 1811. god. majka sa sinovima Lavoslavom i mlađim Stjepanom seli u Osijek gdje Lavoslav završava pučku školu i klasičnu gimnaziju.
U razdoblju od 1906. do 1910. studirao je kemiju na Visokoj tehničkoj školi (ETH) u Karlsruheu u Njemačkoj gdje stječe zvanje »dr.« pod nadzorom profesora Staudingera, osnivača makromolekularnih znanosti.

Kao asistent profesora H. Staudingera do 1916. g.  Ružička je radio  na istraživanju strukture aktivnih komponenata biljke dalmatinskog buhača. Posebno se zanimao za kemiju terpena i istraživanja sinteze mirisa. Kasnije se razilazi s prof. Staudingerom jer želi raditi na samostalno izabranim projektima.

Godine 1934. Ružička je izazvao veliku pozornost kada je objavio djelomičnu sintezu muškog spolnog hormona androsterona, a već sljedeće godine i testosterona. Radovi na seksualnim hormonima i steroidima učvrstili su Ružičkin znanstveni ugled, te je 1939. g. dobio Nobelovu nagradu za kemiju za rad na »Polimetilenima i višim terpenima«

U mirovinu odlazi 1957. g. u 70. godini života. Tom je prigodom uz potporu švicarske kemijske industrije ustanovljena Ružičkina nagrada za istaknute mlade švicarske kemičare.

Tri su glavna područja znanstvenog rada Lavoslava Ružičke: veliki prsteni, viši terpeni i spolni hormon. Sa suradnicima je objavio čak 583 znanstvena rada i to većinom u razdoblju između 1930. – 1950. U to vrijeme, također je bio i urednik te član uredništva mnogih znanstvenih časopisa.

Nositelj je brojnih priznanja i dobitnik nagrade Marcel Benoit (najveće znanstveno priznanje Švicarske), te laureat 8 počasnih doktorata, član 18 znanstvenih akademija uključujući i Papinsku akademiju. Dodijeljeno mu je 13 različitih medalja i nagrada.Iako je primio švicarsko državljanstvo, Hrvatsku je smatrao svojom domovinom, te je pomogao brojnim hrvatskim kemičarima. Neki njegovi suradnici postigli su visoke rezultate, primjerice Vladimir Prelog, također laureat Nobelove nagrade za kemiju.

Lavoslav Ružička umro je 26.09.1976. g. u Mammernu na Bodenskom jezeru, u 89. godini života, a pokopan je u Zürichu.

Anamarija Lulić, 8.d