Svemir

Prirodoslovna večer za pamćenje!

Prirodoslovne večeri održavaju se u našoj školi unazad dvije do tri godine, no ova je bila za pamćenje!

Ove je godine tema bila svemir i dali smo sve od sebe da bude nezaboravno. Pripreme su tekle neočekivano brzo, isto kako je i večer prolazila. Bilo je mnogo zabavnih aktivnosti uključujući kvizove, razgledavanja učeničkih radova, održavanje prezentacija, radionice i fotografiranje u raketi koja je ruku djelo učenika naše škole. Učenici su izrađivali plakate na temu svemira, makete raketa, sunčevog sustava i planeta zasebno.

Došao je nevjerojatan broj posjetitelja, koji su bili veoma uzbuđeni i zainteresirani za ovaj događaj. Večer je prošla iznimno glatko i bez ikakvih poteškoća.

Nadamo se da će i sljedeće godine biti ovako lijepo i zabavno, te da će svi biti još više oduševljeni novim idejama naših kreativnih i pametnih profesora.

Mia Škarupka i Josipa Matešić, 8.d

 

Svjetski tjedan svemira

Drugu godinu za redom  naša škola  uspješno je obilježila Svjetski tjedan svemira  (  4.-13. listopada)

Aktivnostima je bilo obuhvaćeno oko  300 učenika razredne nastave, oko 200 učenika predmetne nastave i oko 30 nastavnika.

Učenici 1.- 4.razreda slušali su predavanja koje su za njih pripremili i održali učenici sedmih i osmih razreda na teme: „Istraživanje svemira“, „Svemirske letjelice“, „Istraživanje Sunčevog sustava“,  „Prvi satelit“, „Sateliti“ nakon kojih su raspravljali o potrebi istraživanja svemira, o ulozi satelita u svakodnevnom životu i o istraživanju planeta u Sunčevom sustavu. Bile su organizirane radionice  slikanja na papiru i asfaltu, također i slušanja  svemirske glazbe(Space, Zodiak, Tangerine dream, Jean Michel Jarre itd.). Gledali su crtane filmove  na temu  svemira . Učenici četvrtih razreda posjetili su Astronomski centar u Rijeci. Novinarska grupa intervjuirala je djecu prvih i trećih razreda tijekom  radionica o svemiru. Učenici 6.- 8. razreda sudjelovali su u izradi modela letjelica, raketa, prvog satelita „Sputnik“, izradi 3D modela Sunčanog sustava, različitih plakata na temu „Istraživanje svemira“ ( i na njemačkom jeziku), natjecali su se u izradi najboljeg stripa (8.razredi) U školskoj knjižnici predstavljena je izložba  knjiga, slikovnica, enciklopedija,dječjih časopisa  i znanstvenih časopisa na temu svemira ( „Čovjek i svemir“, „National Geographic“, „Drvo znanja“, „Priroda“ i dr.).

Zabavno, veselo i znatiželjno, s puno truda i zalaganja obilježili smo  Svjetski tjedan svemira!

Natalija Kirčenkova, prof.

Nismo pali s Marsa

 

Sve što postoji  tvori Svemir, od najmanjih čestica do najvećih struktura, bilo na Zemlji ili u svemirskom  prostranstvu. Obuhvaća sve što je vidljivo, još više ono nevidljivo, sve što je poznato i još više nepoznatoga. Tijekom povijesti ljudi  su imali različite ideje o tome što je Svemir i kako djeluje, kako je nastao i kakva je njegova budućnost. Danas  znanstvenici znaju više nego ikad prije, no još se uvijek mora puno toga učiti.

Najčešće svemirsko tijelo je zvijezda. Ima ih na milijarde. Najveća zvijezda je Sunce.

PLANETI

8 planeta Sunčeva sustava imaju mnogo zajedničkog. Svi se gibaju po elipsastoj orbiti oko Sunca i svi su nastali od plina i prašine preostalih nakon nastanka Sunca.

Najbliži Suncu je Merkur, gravitacija je mala. Venera  je najtopliji planet  i ima vulkanske ravnice. Zemlja je jedini planet na kojem ima života i obilja vode. Najsličniji planet Zemlji je Mars. Ima pustinju i velike kanjone.  Najveći i najmasivniji je Jupiter nazivan kraljem planeta.  Drugi po veličini je Saturn, ima prostran sustav prstena. Uran je jedini planet sa 27 mjeseca, temperatura mu iznosi 210 C, a poput njega je Neptun koji je hladan i udavljen- plavozelene je boje.

 

Mia Špigelski, 6.c

 

Mediji

Nakon pet godina „izlaženja“ našeg internetskog lista ZAG odlučili smo da je vrijeme progovoriti i o medijskom prostoru koji dijelimo s ostalim sličnim, većim ili manjim medijima. Možda se čini da jedan prilično mali, tek osnovnoškolski list, nema dovoljno upliva i snage da bi se izborio za svoje mjesto među velikim i moćnim medijima.
Ne želimo vas sada u tome razuvjeravati pohvalama i nagradama koje su nam ovih godina iskazivali stručnjaci. Ne želimo se hvaliti brojem pregleda i klikova na naše stranice. Nikada nam nije bio jedini cilj i jedina motivacija očekivati što će drugi o nama reći.
Naša je namjera odgajati svoje stvaratelje tj. novinare, ali i svoju čitalačku publiku s pravom na kritičko gledanje stvarnosti, s pravom na slobodu mišljenja i izražavanja. U vremenu kad su nam tolike „istine“servirane kao jedine i ispravne, kad smo od vlastitih ciljeva ili ideala odmaknuti zbog straha od utjecaja okruženja, kad smo u mladenačkim godinama u kojima je važnije kako nas drugi vide, nego kako doživljavamo sami sebe, mislimo da je naš cilj vrlo bitan, ako ne i presudan.
Od samog načina kako naš list nastaje, zajedničkog dogovora oko tema, sadržaja, izgleda, samostalnom izradom u prostorijama informatičke učionice, slobode u stilu i načinu izražavanja, naglasak je uvijek na pravu na vlastito mišljenje.
Društvenim mrežama širi se vic o informaciji koja je u nekoliko postojećih tiskovina prenesena na načine koji su pogodni za stil uređivanja pojedinog lista. Tako je vijest o bijegu djeteta iz vrtića u nekim slučajevima dovedena do neprepoznatljivosti. Mi se trudimo odgojiti svoje čitatelje u uvjerenju da je informacija jedino što je u novinarstvu bitno i da svatko ima pravo o toj informaciji donijeti svoj sud. Nadamo se da smo do sada u tome uspjeli, a naša je namjera ostati i dalje na tom putu. Budemo li u tome i dalje uspješni, i ako nam vi pomognete da u tome ustrajemo, bit će nam to najveća nagrada.

Uredništvo

 

Malo istraživanje o medijima

Kako bismo dobili uvid u to kako naši učenici (6. i 8. razredi) provode slobodno vrijeme i koliko vremena provode pred elektroničkim uređajima, proveli smo kratku anketu. Pitali smo ih nekoliko pitanja o njihovim dnevnim (a ponekad nažalost i noćnim) navikama provođenja vremena u doticaju s raznim medijima.
Većina anketiranih učenika 8. razreda najčešće od ponuđenog gleda filmove i serije, zatim reality emisije, informativni program, dok dokumentarni program ne gleda nitko! Pred tv ekranom provode većinom 1-2 sata, ali za pristup informacijama ipak najradije koriste mobitel. Kažu da se u slobodno vrijeme najčešće druže s prijateljima (začudo, ne virtualnim!). „Čak“ 1 osmaš priznao je da voli i čitati! Ne znamo je li to stvar dogovora u obitelji, ali nitko od osmaša nije naveo HTV kao svoj omiljeni kanal.
Šestaši su nam ponudili slične odgovore, najviše ih uživa u filmovima i serijama. Ndamo se, kad već ipak još više vremena provode pred ekranom (3-4 sata dnevno!) da barem gledaju korisne sadržaje, primijetili smo da ih više gleda informativne emisije, ali su i 3 šestaša „zaljubljena“ u dokumentarce. Više od osmaša se bave i sportskim aktivnostima, a raduje nas što užitak u čitanju vidi barem njih troje. Za gledanost kod šestaša se ne treba brinuti RTL, dok ih je 6 ipak ostalo vjerno državnoj televiziji.
Ova anketa bi mogla poslužiti kao uvod u neko sociološko istraživanje, ali ovdje je prvenstveno zbog toga da dobijemo podatke i uvjerimo se u ono što već dugo naslućujemo – mediji nas previše zaokupljaju, dobili su bitku s knjigom, sportom, ali se nadamo da neće pobijediti i neposredno druženje s prijateljima.
Anketu provele i obradile:

Ela Kumer, 8.d
Ines Tadić, 8.d

 

 

Intervju sa Zoranom Šprajcom

Televizija je velika, ali skupa igračka

 

Omiljen novinar poveo nas jesvojim profesionalnim stubama od „face s placa” do najdugovječnijeg urednika

Sjećate li se svojih novinarskih početaka? Kako ste “kovali zanat” novinara?

– Prvi susret s novinarstvom bio je na lokalnom radiju u Slavonskom Brodu, kao srednjoškolac radio sam za jednu omladinsku emisiju, vukao magnetofon za sobom na različita događanja i učio se prvim koracima radijskog izvještavanja. A onda dugo vremena ništa, da bih se kao student novinarstva jednog jutra našao na televizijskoj praksi na HRT-u, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska i u tom poslu ostao evo već 23 godine… U početku nisu znali što bi sa mnom pa su me svako jutro slali da radim izvještaj s tržnice, a na kraju se to svima jako svidjelo pa sam postao prava “faca s placa”.

Danas ste urednik emisije Direkt na RTLu. Kojim oblikom novinarstva ste se prije bavili i u kojim medijskim kućama ste do sada radili?

– Nakon 20 godina na HRT-u došla je nova prilika na regionalnom news kanalu N1, nisam mogao odoljeti tom izazovu jer sam mislio da je to zadnja prilika da probam nešto novo. Na kraju sam, eto, završio na RTL-u, ali tko zna gdje mi je kraj, hehe. I na tom profesionalnom stubištu nema stube koju nisam utabao i mislim da je to najvrednije u mojoj karijeri, da sam prošao apsolutno sve faze televizijske karijere. Od reportera s placa do voditelja nacionalnog Dnevnika s najduljim stažem u tom vrućem stolcu.
U čemu je najveća razlika između televizijskog i tiskovnog ili radijskog novinarstva?

– U tisku možeš biti nešto opširniji i dati više informacija nego na radiju ili televiziji. Ako čitatelju nešto nije jasno, uvijek se može vratiti i tu rečenicu pročitati iznova. Na televiziji i radiju sve mora odmah biti savršeno jasno i napisano i izgovoreno jer nema vraćanja unatrag. Novine imaju i neku trajniju vrijednost jer dobar članak možeš pročitati i dan dva kasnije, a na televiziji vijest ili reportaža traje samo onoliko koliko traje njezino emitiranje. I ne vrijedi više ni sekundu poslije.
Koliko Vam je prosječno potrebno za uređivanje jedne informativne emisije?

– Pa desetak sati provedem na poslu, ali urednik se ne prestaje i ne počinje biti na televizijskoj porti. S tim poslom živiš cijeli dan, kontaktiraš s kolegama, gostima, čitaš i gledaš vijesti, razmišljaš, realno nemam mira ni kad spavam 

Na koji način birate teme za emisiju?

– Iz dnevne ponude događaja izdvojimo one najvažnije, a onda ih nastojimo proširiti s dodatnim informacijama ili gostima. Jako je važno i da gledateljima ponudimo neku svoju temu i da otkrivamo ono što možda neki drugi žele sakriti.

Objasnite svoje mišljenje da je televizija jedna velika igračka.

– Ha, pa to nam je rekla na praksi Marija Nemčić, tadašnja direktorica televizije, ali je dodala i skupa igračka. Dakle televizija doista pruža mnogo mogućnosti da se u montaži igrate slikom i tonom, da na jedan zabavan način ponekad kažete važne i ozbiljne stvari, isto tako valja paziti da se s time ne pretjera jer ta igračka košta jako mnogo milijuna koje treba opravdati kad ih trošiš, ali i koje treba zaraditi

Kojim se temama volite baviti?

– Politika i ekonomija su me nekako najviše pratili u karijeri, ali sad me sve više zanimaju “manje važne” stvari, zapravo stvari koje sam primijetio da su ljudima mnogo važnije od politike… poljoprivreda, tehnologija, medicina, zdravstv, do prehrane i zabave.

Imate li u novinarskom svijetu uzora?

– Imao sam sreću da sam radio s nekim od najboljih televizijskih urednika poput Gorana Milića, Marije Nemčić, ali i mnogo drugih kolega, i starijih i mlađih. Od svakoga se može nešto dobro izvući i nešto novo naučiti. Važno je biti otvoren za učenje i onda se učenje događa nekako samo od sebe.

Koje su karakteristike dobrog novinara?

– Treba stalno postavljati pitanje „Zašto?. I na svako „Zato”, opet pitati „Zašto?”. Mora se biti znatiželjan, otvoren prema drugima i drugačijemu, ali i načitan i nagledan. I treba jako dobro gledati i slušati ljude oko sebe – oni su najbolji vodič kroz novinarstvo.

Hoćemo li Vas čuti u radijskom eteru ili ostajete vjerni televiziji?

– Zasad se još nisam izguštao televizije, ali nikad se ne zna… Već sam naučio da nikad ne smijem reći nikad…

I na kraju, kakav je život novinara “iza ekrana”?

– Kao i svaki drugi život, ponekad veseo ponekad tužan, ponekad zabrinut, ali kao i u svakom životu najvažnije je da ste okruženi ljudima koje volite i koji vole vas.

Filip Kekelj, 8.d

Birajmo što gledamo

Dok u redakciji čekamo odgovor na upit Unicefu za suradnju u njihovoj akciji „Birajmo što gledamo“, donosimo vam priču koju smo dobili elektroničkom poštom. Jedna je od onih proslijeđenih poruka koje dobivamo svakodnevno, ali ova nam se svidjela pa smo je odlučili podijeliti s vama:

Nema malog zla!
U jednoj obitelji došlo je do rasprave oko toga hoće li posuditi film iz videoteke. Otac je bio protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to samo jedan mali dio filma, ali da je film inače super, izvanredan, svi govore kako je odličan.
Otac je tvrdoglavo ostao pri svom.
Sutradan su se djeca vratila iz škole i dočekao ih je ugodan miris kolača – onih koje oni najviše vole.
Otac reče : “Evo djeco, da se iskupim što vam jučer nisam dopustio gledati film, ispekao sam vam kolače koje najviše volite. Radio sam ih po našem starom receptu, samo sam ovaj put napravio malu iznimku. Znate, dodao sam malu količinu sastojaka iz kante za smeće. Ali, ne brinite se, to je tako maleni i sićušni dio da to nećete uopće opaziti. Vjerujte mi, tako je mali dio da neće promijeniti okus kolača.”
Djeca su naravno s gađenjem odbila kolače, ali i shvatila poruku: NEMA ZLA KOJE JE MALO!

Mladi i čitanje

Koliko ima stranica?

Zašto mladi danas, ne samo da izbjegavaju čitanje, nego izjavljuju da ga izričito ne vole.

Na početku svakog mjeseca kad nam profesorica daje naputak za lektiru, u mojem razredu možete čuti pitanje: “Koliko ima stranica?” To uvijek nekako iznenadi profesoricu i dovede je u nepriliku. Upropasti njezine najave uzbudljive fabule i glavnog lika koji će nam se sigurno svidjeti jer je,kao i nas, oštro presiječe okrutno pitanje: “Je li knjiga debela?”
Prije pedesetak godina čitanje se smatralo zabavom. Naši djedovi i bake nakon ručka odmarali su upravo uz knjigu. Danas se više ni ne odmara nakon ručka, a kamoli uz knjigu. Mladi sve manje čitaju, sve više zaboravljaju na užitak koji pruža knjiga. Ili ih nitko nije naučio tome užitku?
Mladi danas znaju „skinuti“ film s interneta, u trenu pronaći najnoviju računalnu igricu, ali kada se spomene čitanje, nastaje problem. Nisu svjesni koliko i knjiga može biti uzbudljiva i zanimljiva. Ne poznaju autore, kao što je naša Zagorka, uz koje su odrasle generacije. Nikada nisu iskusili uzbuđenje iščekivanja novog zapleta.
Što se to dogodi između najranijeg djetinjstva, od igranja i uživanja u slikovnicama i nestrpljivog pitanja nas šestaša: “Koliko ima stranica?”
Svatko od vas zna da većina učenika svlada čitanje. Dokazuje to neprekidno tipkanje učenika po mobitelima na svakom odmoru ili čitanje titlova filmova koje sami skidamo s interneta. Dakle, čitanje nije problem.
Može li knjiga biti problem? Knjiga za koju učenik u trenutku pita koliko stranica, još nije ni vidio? Ili se razlozi kriju u tome što je to zadana knjiga za lektiru? U mojem razredu može se čuti želja da se rok za čitanje lektira produži. Kako se dosad nismo udaljili od stotinjak stranica mjesečno, mogla bih to nazvati lijenošću. Čini mi se žalosnim da učeniku 6. razreda mjesec dana nije dovoljno za čitanje stotinjak stranica i da je lektira veći problem od štrebanja glagolskih vremena.
Često posjećujem našu školsku knjižnicu. Primjećujem da moji vršnjaci rado posuđuju Gregov dnevnik i Toma Gatesa. Vole i znanstveno-fantastične teme, kao i bajkovite priče s mitskim stvorenjima, poput Kuće noći. Mada je, po mojem mišljenju, takva literatura primjerenija mlađoj generaciji, ne smatram to lošim. Mlade treba potaknuti na čitanje. Treba im pokazati kako nas priča može odvesti na najuzbudljivija mjesta i kako može biti uzbudljiva i napeta poput bilo koje računalne igrice. Treba ih vratiti užitku okretanja svake nove stranice. Ako u mladima probudimo ljubav prema knjizi, tada knjiga ima budućnost.

Paulina Herendić, 6.b

 

 

POSJET HRT-u

 

Naša  Novinarska grupa bila je u posjetu na HRT-u. Nažalost, nismo bili na audiciji za Voice (jer među nama sigurno ima neotkrivenih pjevačkih talenata), nego smo bili u studijima gdje se snimaju emisije kao što su Školski sat, Puni krug, Dnevnik… Vodičica Nada nas je na početku odvela do starih kamera i pokazala fotografije koje  su njima bile snimljene. Zatim smo obišli radijske prostorije, gledali kako spiker čita radijske vijesti, bili u posebnoj prostoriji u kojoj su na zidovima spužve debele jedan metar,koje sprječavaju jeku. Ako bismo ostali predugo u toj prostoriji, čuli bismo čak i svoj krvotok te nakon brzog vremena izludjeli. Naravno, profesoricama je odmah pala na um pomsao kako bi im takva prostorija u školi vrlo dobro poslužila za urazumljivanje nekih učenika :).

Bili smo u studiju gdje se snima Studio 4. To  je zapravo virtualni studio, i scenografija se za različite emisije dodaje i mijenja digitalno. Saznali smo da kada bismo ispred kamere bili u nečem zelenom (u boji studija) da bi ono za kameru postalo nevidljivo jer kamera ne prepoznaje tu boju. Naravno, našim profkama su opet na um pale svakakve ideje.

Na HRT-u nismo vidjeli niti jednu nama zanimljivu ličnost. Tko zna, možda će neki od nas za nekoliko godina biti oni za kojima se trči na televizijskim hodnicima. Trebali smo obići i studio gdje je sniman The Voice, ali se snimala Potjera  tako da tamo nismo mogli ući. Svejedno, cijeli ovaj posjet nam je bio vrlo zanimljiv i zabavan i nadamo se da ćemo ga uskoro imati prilike ponoviti.

 

Napisale: Josipa Matešić i Mia Škarupka, 6.d

 

 

 

Igra

Nakon tri godine ozbiljnih tema broja (Zdravlje, Tolerancija, Digitalno doba), odlučili smo postati malo neozbiljniji i poigrati se.  To ne znači da se imamo namjeru „igrati s nečijim živcima“ ili „izigrati nekoga“, nego se želimo prisjetiti svih onih radosnih trenutaka koje smo od ranog djetinjstva proveli u igri. Dosta nam je raznih „igara“ u onome što nas okružuje i pokušali smo se vratiti pravoj biti igre.

Kroz poštenu i iskrenu igru smo se od najranijih dana naučili radovati pobjedi, izgrađivati i tješiti u porazu, napredovati, igrati se pokušaja i pogrešaka. Bez igre ne bi bilo mnogo naših kreativnih ideja i stvaralaštva na svim područjima. Igra je uvijek kreativna i nova, kao što je nov i naš logo ZAG-a, s kojim se poigrala, a zatim ga ostvarila, Eva Vidoša (7.d), a njezin uradak uredile i postavile na našu stranicu prof. Mia Sever i Željka Johan-Kotur. Sigurni smo da bez igre ne bi bilo niti nekih od naših članaka jer su mnogi od ovih novinarskih zadataka izboreni u igri „Najbrža tipkovnica“ ili „Najkreativnije pero“. Do tema za svoje tekstove dolazimo u igri „Oluja ideja“, a na terenskim zadatcima se zabavljamo kao u najboljoj igri. Tada to prestaju biti zadatci, a postaju trenuci opuštanja i veselja.

Naučili smo da je kroz igru sve lakše. Htjeli bismo i vas otrgnuti od sive svakodnevice, i povesti vas da se igrate zajedno s nama. Radujte se svakom novom danu, i, kao i mi, igrajte se!

Uredništvo

 

Kad su naši učitelji bili mali…

 

Pitali smo svoje učitelje i stručne suradnike škole koje igre su se najviše voljeli igrati u djetinjstvu. Odgovore možete pročitati u anketi.

Prof. Matematike Silvija Balent voljela se igrati Crne kraljice 1,2,3 (vidimo sličnost u brojkama sa sadašnjim zanimanjem), Oduzimanja polja i Ivice, koliko je sati, a njena kolegica Zvjezdana Kulaš gađala je protivnike u Graničaru.

Vjeroučiteljica Ana-Marija Tavra je oduvijek bila kreativna pa je sa svojim prijateljicama izrađivala papirnate lutke s kojima su onda imale modnu reviju.

Prof. Geografije Mirka Peroković voljela je skakati gumi-gumi, kao i računovotkinja Slavica Selak, koja je igrala i Sik-sak-suk,a njena kolegica Tatjana Bencerić voljela je igrati šah i Čovječe, ne ljuti se.

Prof. Engleskoga Branka Dujmović je oduvijek pokazivala interes za kuhanje, a voljela se igrati i s lutkama, skrivača i s kamenčićem.

Prof. Tjelesnog Mirjana Dujmović Žalac je osim u gumi-gumiju skakala i u igri Lopovi i panduri i uživala u nogometu s dečkima.

Prof. Prirode i Kemije Irena Škarica Milek je od malena voljela provoditi vrijeme na svježem zraku, na sanjkanju i u graničaru, ali je voljela i glumiti u kućnom kazalištu.

Knjižničarka Zdenka Pekez je voljela vrtjeti kolut nakon što se odigrala skrivača, a prof. Hrvatskoga Ivana Hrenar je nakon lovica okupila mlađe susjede u, nećete vjerovati, maloj školici! Prof. Informatike Željka Johan Kotur je već u djetinjstvu strateški razmišljala u igri Monopoly, a učiteljica Mirela Petrač uz Čovječe, ne ljuti se. Učiteljica Renata Dobrica je igrala Ledene babe i igre loptom, njena kolegica Aleksandra Hudika Brković skrivača, lovice i gumi-gumi, kao i učiteljica Natalija Jurešić, koja se uz to igrala i Poderanog lonca. Učiteljica Dubravka Fiolić se igrala Lanca-probijanca, njena kolegica Milka Pavić preskakala je uže, a učitelj Davor Kostanjevec se igrao pikulama, i nešto većom loptom u nogometu. Učiteljica Ljiljana je ostala vjerna klasičnim igrama lovice i skrivača, a rekord u broju nabrojenih igara drži prof. Povijesti Elizabeta Bukal koja se igrala lovice, gumi-gumi, skrivača, Crne kraljice, badmintona, Mlina, škole, Kauboja i Indijanaca, Čovječe, ne ljuti se, školice…

Zaključili smo da, uz toliko igranja, nije čudo da su naši učitelji ostali zaigrani i kreativni u radu s nama, i da nam zabave uz njih sigurno nikad neće nedostajati.

Anketirale učenice 5.d razreda: Lea Katić, Tena Kovač, Josipa Matešić, Lea Mia Slivka, Mia Škarupka, Nina Škarupka i Lucija Zvonar

 

Igre u vrtiću

Da bismo dobili odgovore na pitanja o važnosti igre u razvoju djece, odlučili smo se prisjetiti naših najmlađih dana i posjetiti svoj Dječji vrtić Jabuka u obližnjoj Trnavi. Popričali smo sa stručnim osobama, vrtićkim tetama, a na kraju i s djecom. Prvo smo pitali psihologinju zašto je igranje djece tako važno. Odgovorila nam je da je važno zbog razvoja. Djeca se kroz igru razvijaju emocionalno i socijalno. Kroz igru se može pratiti dokle je dječji razvoj došao, odnosno u kojoj su djeca razvojnoj  fazi. Kroz igru se također saznaje da li se dijete dovoljno razvija za svoju dob. Na pitanje jesu li igre za određena godišta djece različita, dobili smo odgovor  da svako razvojno doba ima razvojne karakteristike, svoje igre, i onda prema tim karakteristikama igre možemo znati razvija li se dijete ukorak sa svojim vršnjacima. Također smo usporedili  igranje i gledanje televizije. Došli smo do zaključka da je igranje bitnije i važnije jer tada se družimo s prijateljima, no televizija dobro dođe kada nam je dosadno i ne znamo što raditi pa tako iskoristimo naše slobodno vrijeme. Zaključili smo da su igre vrlo važne kako bi „odvele djecu u pravom smjeru“.

Drugi dio razgovora vodili smo s raspoloženom djecom predškolske grupe „Loptice“.

ZAG: Bok, klinci, mi smo iz Novinarske grupe Osnovne škole Marije Jurić Zagorke. Želite li s nama malo popričati o igranju?

DJECA: Daaaaaaaaa !!!!! (svi u jedan glas)

ZAG: Volite li se vi igrati?

DJECA : Daa , naravno,to je baš super!

ZAG: A zašto se volite igrati?

DJECA : Pa zato što se tad družimo s prijateljima, to nam je jako lijepo.

ZAG: Koja vam je najdraža igra?

DJECA:  – Autići, igranje s autićima.

–  Meni su dinosauri.

–  A meni barbike.

–  Meni su legići najbolji!

–  I meni isto, i menii!!!!

–  I „bježi od lopte“ isto volimo igrati

ZAG: A kako se igra „bježi od lopte“?

DJECA: (Fran i Antonio): Svi bježe, a jedan gađa i neki koji se pogode onda ispada iz igre  i onda on puca ….i onda tako tko zadnji ostane, on je pobjednik ….

( Lara ):To je nešto slično ko graničar …. i ima još da ako uhvatiš, onda imaš život i možeš ga dati prijatelju.

ZAG: Koje  sve igre igrate u svojoj sportskoj grupi?

DJECA: Pa ….. ledene bakice, u parovima ona igra, ne znam kak se zove, lovice…

ZAG:  Bi li vam bilo dosadno bez igranja?

DJECA:  Daaaa!!!

-Mislim, mi smo djeca, mi se volimo igrati.

ZAG: A što mislite o gledanju crtića?

DJECA: Ja uvijek kad dođem doma,  idem gledati crtiće, to mi je baš super!

-I ja isto!

– I jaa, pa svi gledamo crtiće!

ZAG:  Što mislite je li se bolje igrati ili gledati crtiće?

DJECA: – Meni je draže igrat se s igračkama.

–  A meni je najbolje igrati se s prijateljima.

–  Ja se naviše volim družiti s prijateljima i igrati se s igračkama.

– Kad gledam Cars 1 ili Cars 2, uvijek ti se igram s igračkama i gledam tv zato što ti ja imam te igračke.

ZAG: Je li vam zabavno u vrtiću?

DJECA: Daaaa!

ZAG: Zašto?

DJECA:- Zato što sam se zaljubio i imam curu!

– Pa imam je i ja!

ZAG: Što ćete biti kad narastete?

DJECA:- Ja sam odlučio kad narastem biti veterinar, i to me sad zanima …sve je počelo s mačkom. Onda sam ja tako razmislio što bih ja bio… policajac, ovo, ono.. šerif, tajni agent, ovo ono, ovo ono, majstor, ovo ono, i došlo mi je …veterinar!! Došlo mi je to sve da želim bit veterinar i sad to sve čuvam u glavi dok ne odrastem  i onda ću biti veterinar.

– A ja želim bit nogometaš!

– I ja isto zato što volim nogomet!

–  Ja želim bit policajka.

–  Ja ću biti rukometaš!

–  Ja ću isto bit nogometaš, ali golman ću bit!

Na kraju malo smo porazgovarali s njihovom tetom Zoricom.

ZAG : Koja je važnost igre?

TETA: Pa ima više učinaka, socijalno, emocionalno, do učinka u tjelesnom razvoju.

ZAG: Koje igre se igraju u kojoj dobi?

TETA: Sad ste pričali s predškolcima koji sada igraju društvene igre i koji su u fazi pravila, dok se jaslička djeca igraju sama ili nekakve simboličke igre.

ZAG: Igrate li se vi s njima ili oni se oni igraju sami ?

TETA : Uglavnom, ako su nekakve igre koje traže prisutnost odgajatelja, onda se igramo s njima, ako zatraže neku pomoć, ili slično.

ZAG: Hvala vam na razgovoru!

Osim što smo saznali više o važnosti igre u razvoju djece, zahvaljujemo i na prisjećanju na svoje bezbrižne dane provedene u vrtićkim igrama.

Ela Kumer, 7.d

Ines Tadić, 7.d

 

GAME OVER?

 

Budući da nam je tema ovogodišnjeg ZAG-a IGRA, prisjetili smo se prošlogodišnjeg osmaša, Antonia Jurešića, koji nas je već odavno impresionirao svojim iskustvom gamera (igrača računalnih igrica) i developera (stvaratelja igrica). Iako je zanimljiv i kao bivši član grafičke redakcije ZAG-a, ovoga puta smo ga pitali o njegovom razvoju i interesu u svijetu računalnih igrica.

ZAG: Možeš li reći nešto o sebi (i svome „poslu“)?

Antonio: Zovem se Antonio, imam 15 godina, idem u Tehničku školu Ruđera Boškovića i u slobodno vrijeme se bavim izradom računalnih video-igara.

ZAG: Zašto i kada si počeo izrađivati video igre?

Antonio: Na to pitanje je vrlo teško odgovoriti. Za početak, trebala je ta neka ljubav prema igrama. Kada sam prvi put dobio računalo, 2008. godine, nisam ništa znao, s vremenom sam počeo igrati igre i brzo me obuzela ta neka zanimljiva i zabavna strast. Sama ideja da sam počnem raditi igre, sav taj posao oblikovanja priče, karaktera, lokacija, događaja,došla  je jednostavno sama od sebe. Prve privatne projekte počeo sam raditi tek 2012. godine, samo radi zabave, a kasnije se to razvilo u pravi mukotrpan „posao“.

ZAG: Što te u tomu najviše privlači?

Antonio: Puno je razloga. Meni je najveći razlog sloboda, taj idealni način izražavanja stvaranjem. Evo, na primjer, umjetnik kistom slika slike, glazbenik nekim instrumentom svira, a game developing je samo jedan način na koji se izražavaš drugačije od ostalih.

ZAG: Gledaju li te zbog toga drugi ljudi kao drukčijeg?

Antonio: Zapravo da, jer u današnjemu svijetu, sa znanjem koje imam, prema drugim ljudima izgledam kao neki super heroj, ili, još bolje, neki čarobnjak. Nažalost, u Hrvatskoj su preveliki stereotipi i velika razlika između ljudi koji ne znaju koristiti računala i tehničara. Jednostavno, nekad te ljudi gledaju s divljenjem, a nekad s mržnjom. Ja pak mislim da su samo ljubomorni.

ZAG: Misliš li da se učenici trebaju više informatički obrazovati u osnovnim i srednjim školama?

Antonio: Naravno da mislim. Evo, danas, računala su posvuda, dio su naše svakodnevnice, ali ih mali broj ljudi zna koristiti na pravilan način. To je vrlo žalosno, jer takvi ljudi će u budućnosti teže pronalaziti posao i još teže se snaći u njemu. Velika je važnost Informatike koja bi se u svim školama trebala uvesti kao obavezan predmet, a ne kao izborni. Nadalje, treba se više baviti Tehničkom kulturom. (op. ur., Antonio je jedan od dobitnika zlatnog odličja na prošlogodišnjem natjecanju Inova mladi 2014. za svoj rad Trešnja, a to je izložba na kojoj smo dobili nagradu kao najbolja škola).

ZAG: Kako sebe vidiš u budućnosti?

Antonio: Stvarno za sada još ne znam. Na tržištu rada traži se sve više game developera, ali i ostalih IT stručnjaka. Možda ću nastaviti raditi kao slobodni developer, a možda se priključim nekoj većoj tvrtci. Zasad, budućnost mi se čini vedra, ali i dalje neizvjesna.

ZAG: Za kraj, misliš li da će računalne video igre potisnuti stare, klasične igre?

Antonio: Nažalost, hoće. Premda sam ljubitelj računalnih igara, ipak su klasične igre puno bolje. Hoću reći, meni je mučno vidjeti kada djeca od tek 10 godina cijeli dan sjede pred računalom i samo igraju igrice, to je za mene gubljenje vremena. Ipak mislim da bi računalne igrice trebali staviti malo na stranu i proživjeti djetinjstvo na pravi dječji način, u neposrednoj igri s vršnjacima.

Pomalo smo začuđeni Antonijevim načinom razmišljanja, s obzirom na njegovu uspješnost u svijetu računalnih igara. S druge strane, da nije proveo svoje najmlađe dane u veseloj igri sa svojim prijateljima, sumnjamo da bi imao tako zrela i pametna promišljanja. Hvala Antoniu što nas je podržao u mišljenju da je igra vrlo važan dio dječjeg svijeta.

Borna Čičak, 7.d

Josip Dodić, 7.d

 

Blic odgovor

(pedagoginja Andrijana Kolar o važnosti igre)

 

„Važnost igre za djecu je u tome što se pri igranju razvija kreativnost i pobuđuje se mašta. Razvija se i socijalizacija u onim igrama u kojima sudjeluje više djece. Razvija se i motorika kao i sve emocije, od ljutnje, sreće, bijesa, do prihvaćanja poraza i važnosti pobjede. Kad sam bila mala, igrali smo uobičajene igre na otvorenom kao što su lovice i skrivača. Smišljali smo i neke svoje igre. Uglavnom, cijeli dan smo se igrali vani, nikada u kući.“

 

 

 

Najpopularnija IGRA na ledu – hokej

U očekivanju poziva u posjet KHL Medveščak, koji smo počeli dogovarati još prošle godine, ali ga još nismo uspjeli realizirati, upoznat ćemo vas s jednom od najpopularnijih zimskih olimpijskih igara, i sigurno najatraktivnijom igrom na ledu – hokejom. Većini je hokej poznat po dosta žestokoj borbi igrača, koja ponekad preraste u pravu tučnjavu, ali sigurno je tajna popularnosti hokeja u Zagrebu posljednjih nekoliko godina u ljepoti ovoga sporta i odanoj publici koja zdušno navija za svoje Medvjede. Nadamo se da ćemo vam uskoro to moći potvrditi iz prve ruke, u razgovoru s igračima Medveščaka. Do tada – nekoliko zanimljivosti o hokeju.

Hokej na ledu je jedan od mnogih zimskih športova. To je timski sport u kojem se broj igrača u jednoj momčadi kreće od 18 do 23. Najpopularniji je u Češkoj, Finskoj, Kanadi, Rusiji, Slovačkoj, Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Hokej na ledu, kao što samo ime govori, igra se na tvrdoj ledenoj površini. Oprema za hokej sastoji se od klizaljka, palica, kaciga (često sa zaštitnom metalnom mrežicom ili plastičnim vizirom), gumenog štitnika za zube, štitnika za vrat, štitnika za ramena i prsa, štitnika za laktove, rukavica, čvrstih zaštitnih hlača, štitnika za koljena i genitalije. Golmani nose veće kacige i opremu zato što se izloženiji udarcima pločice (koja se zove pak).

IIHF (International Ice Hockey Federation) je kratica glavne organizacije hokeja na ledu. Prvi puta hokej se priključuje Zimskim olimpijskim igrama 1924. godine u gradu Chamonixu u  Francuskoj. Prvo mjesto je tada izborila Kanada, drugo Sjedinjene Američke Države, a treće Ujedinjeno Kraljevstvo. Ni do danas se nije puno promijenio poredak među najboljim momčadima. Najjača liga na svijetu je danas  NHL (National Hockey League) koja se sastoji od 30 klubova (23 iz SAD-a, 7 iz Kanade). Hokej na ledu ne igraju samo muški igrači, nego i ženske igračice. Iako je ženski hokej slabije razvijen i slabije organiziran, održano je devet IIHF Svjetskih prvenstava u hokeju na ledu za žene. Zanimljivo je to što je nekoliko igračica nastupilo u profesionalnom muškom hokeju. Godišnje Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu natjecanje jako je popularno u Europi. U prvih 7 godina Kanada je na Olimpijskim igrama osvojila čak šest zlatnih medalja, dok su Sjedinjene Američke Države svoje prvo zlato osvojile 1960. godine. Deset najjačih svjetskih liga su:

10. AHL (American Hockey League)

9. QMJHL (Quebec Major Junior Hockey League)

8. NLA (National League A)

7. OHL (Ontario Hockey League)

6. Tipsport Extraliga (Slovak Extraliga)

5. Tipsport Extraliga (Czech Extraliga)

4. SM-liiga

3. SEL (Swedish Elite League)

2. KHL (Kontinental Hockey League)

1. NHL (National Hockey League)

Do skorašnje reportaže iz Medvjeđeg brloga: Zig-ZAG, Medveščak!!!

 

Filip Kekelj, 7.d

animacija: Laura Lipovšek, 8.e

 

 

TEMA BROJA 2013./2014.

Digitalno doba

 

Suvremeni život čini nam se nemoguć bez napredne tehnologije. Svaki dan smo sve ovisniji o raznim digitalnim spravama, mobilnim telefonima ili  računalima. Čak i naš list ne čitaš listajući papirnate stranice novina, nego pregledavajući padajuće izbornike ili gledajući naš youtube kanal urednistvozag. Kao zadnji tehnološki krik u školskoj dokumentaciji, naša je škola uvela u niže razrede čak i korištenje e-dnevnika.

Naravno da kao digitalni list ne možemo smatrati da tehnologija donosi sa sobom samo loše pojave kao što su otuđenje ljudi ili zlouporaba sadržaja na internetu. Svakodnevno učavamo prednosti, ali i nedostatke koje uz sebe veže tehnološki napredak. Zato ćemo, zajedno s tobom, uživati u otkrivanju odgovora na pitanje jesmo li sretnici ili gubitnici zato što živimo u digitalnom dobu.

Ova nam se tema nametnula iz još jednog razloga. Kao sudionik prošlogodišnje županijske razine LiDraNa, naš Internetski školski list je trebao biti pregledan tek na državnoj razini (jer se županijsko povjerenstvo smatralo nestručnim u digitalnom području). Nažalost, bez ikakvog objašnjenja, i bez našeg znanja, ZAG, kao i ostali digitalni listovi iz Grada Zagreba, nisu ni otišli na daljnju procjenu. Jednostavno su nas izbrisali s liste, valjda se uvjeravajući da je Internet takav medij gdje se sve može dilitati. Zaboravili su da su i novine na internetu zapravo samo novine, a novinari uvijek željni istine i informacije, zapravo samo ljudi (u ovom slučaju djeca). Vidjet ćemo hoće li ove godine naša naprednost i modernost u izgledu i sadržaju biti preskočena ili prihvaćena. Mi smo spremni za traženje odgovora, kao što smo spremni i za digitalno doba, a ti?

 Uredništvo

 

Stari dnevnik VS. e-Dnevnik

 

Ovu školsku godinu 2013./2014. započeli smo s još jednom elektroničkom novotarijom u našim učionicama. Nakon računala i pametnih ploča, e-upisa i e-udžbenika, evo nam i e-dnevnika! Dok je nekim učiteljima i učiteljicama ova sprava zadavala prave muke, drugi su s lakoćom odbacili svoje stare dnevnike. Istina, krenuli smo s njime samo u razrednoj nastavi, dok predmetna čeka bolje dane.

O e-dnevniku ragovarali smo s Ivom Elek, prof. engleskog jezika. Ona nam je najbolja sugovornica za ovu temu jer ove godine koristi e-dnevnik u nižim, a klasični dnevnik u višim razredima naše škole.

Ove školske godine i vas je dočekala nova elektronička sprava, e-dnevnik. Kako ste se snašli s ovom školskom novotarijom?

Nakon što smo se satima (neki i danima) educirali o tome kako se ulogirati, upisati sat, izostanak i ostale pikanterije, bacili smo se na posao. Nažalost, postoje oni kojima e-dnevnik danas više predstavlja provokaciju nego inovaciju, no smatram da je sve samo stvar (dobre) volje i navike. Od tehnologije danas ne možemo pobjeći gotovo ni u jednoj sferi života, pa tako ni u razredima.

Poput većine ovdašnjih tehnoloških sprava, koje su sve naprednije, postoje li kakve mane i poteškoće te što je olakšano prilikom korištenja e-dnevnika?

Kao i sve drugo, i e-dnevnik ima svoje pluseve i minuse. Nekima je brži, nekima je sporiji, neki čak upisuju prvo na papir pa u e-dnevnik, neki plivaju kroz njegove opcije kao ribe u vodi, dok neki kao ribe na suhom. Sve u svemu, nema više prepisivanja jedne te iste stvari za svakog učenika u razredu, olakšani su administrativni poslovi, te je sve urednije i preglednije.

Roditeljima su također olakšane mnoge stvari, a kako su učenici reagirali kada su zamijetili da više nema onih starih, debelih dnevnika?

Roditelji u svakom trenu mogu provjeriti ocjene svoga djeteta (što nekoj djeci, naravno, zadaje glavobolje). Danas je najveća napetost u razredu onih par sekundi kada učitelj(ica) ispituje i klikne magični gumb “slučajni odabir” te u principu, računalo samo odabere sretnika za ispitivanje. Možda to i je najpravednije, ali opet, gdje je ona čarolija kad te netko “zaliže” odmah prvi tjedan nastave i znaš da si prvi na redu za odgovaranje do kraja školske godine ili nekog idućeg “zalizivanja”?

Dok e-dnevnike zasad nalazimo samo u razrednoj nastavi, ne sumnjamo kako će i papirnate dnevnike u predmetnoj nastavi ubrzo zamijeniti nova tehnologija. Mislite li da tehnologija u današnje vrijeme napreduje prebrzo, što mnogima zadaje muke, ili nam na najbolji način otvara nove mogućnosti, pa čak i u školama?

Kada dobijemo e-dnevnike i u predmetnoj nastavi, neće više biti šetnje hodnicima s imenikom i dnevnikom pod pazuhom, niti lupanja istima o klupu kako bi se postigla jednominutna tišina (ili utjerao strah u kosti onima u magarećoj klupi). Tehnologija se razvija iz dana u dan, papirnata razredna knjiga polako dobiva zamjenu u obliku e-dnevnika. Protiv tehnologije se ne možemo boriti, možemo ju prihvatiti jer nam nudi nebrojive mogućnosti iako nam na prvu zadaje strah i glavobolju. I zato, kako bi rekli na engleskom “go with the flow”.

Franka Šprajc, 8.d

 

Pogled na digitalno doba iz osobnog kuta jednog „frika“

Moderni Pitagorejci

 

U davnoj povijesti, prije dvije tisuće godina u staroj Grčkoj postojalo je društvo Pitagorejaca, znanstvenika koji su se bavili  matematikom, a imali su veliki utjecaj na tadašnji svijet. Ljudi su ih radi njihovog znanja nazivali magičarima, a često i štovali kao bogove.

Budući da se povijest voli  ponavljati, ponavlja se i u današnje vrijeme. Ono što su u Antičkoj Grčkoj kao učeni ljudi bili matematičari, u modernom svijetu su informatičari.

Danas kada je sve digitalno, od automobila, računala i „frižidera“, kada se komunikacija odvija preko društvenih mreža, i kad ti baka „lajka“ svaku tvoju sliku na „fejsu“, često se zapitaš: „Tko je sve to napravio, čija je to ideja?“ Takva nas pitanja muče već duže vrijeme.

To su informatičari! A tko su, zapravo, oni? Oni su za jedne matematičari, za druge pisci, nekima su to ”štreberi” s velikom dioptrijom (vjerojatno i alergični na sir), a za neke frikovi koji sjede i ništa ne rade.

Oni su mladi, obični ljudi (ne brinite, ja sam to provjerio, i sam sam takav), razumiju se u računala, znaju programirati, a bez računala ne mogu više od nekoliko sati. Njihov je posao napraviti programe, igrice, svima nama smrtnicima olakšati život, bilo da rade prezentacije, sustave za „kompjutere“ ili ti slažu antenu da možeš gledati sapunice.

Danas je informatizacija ušla na velika vrata u škole, bolnice i razne državne službe bez čijih programa je danas teško zamisliti radni dan u jednom uredu. Tako da se ti ljudi ili, kako ih zovemo, programeri“, tipkači, informatičari, isto kao i mi, rano ujutro probude i jedva čekaju upaliti računalo te vidjeti što je novoga. Po danu rade u studijima, u tvrtkama, razvijaju vlastite programe, i masno na tome zarađuju (napr. Gates sad ima 70 milijardi dolara), plaća jednog informatičara godišnje je oko 80 tisuća dolara, njihovi “proizvodi” traju godinama (npr. Iphone), a tek programi bez kojih se danas ne može kvalitetno upravljati nekom firmom ili čak cijelom državom (Pentagon – Snowden). Kao što se zna za Pitagorin poučak, tako će se znati i za Javu, C script…

Danas se povijest opet ponavlja, umjesto Pitagorejaca danas informatičari vladaju svijetom. Samo se nadam da jednoga dana ti strojevi (kompjuteri) neće vladati ljudima, nego će nam i dalje biti od koristi i u svakodnevnim prilikama.

 

Antonio Jurešić, 8.d

 

 

Ususret ili usprkos digitalnom dobu

Info o informatici u školi

Jesu li hrvatski učenici informatički opismenjeni?

Uspješan svršetak jedne priče je  zapravo početak druge

Uspjeh mog novinarskog članka na prošlogodišnjem LiDraNu ponukao me da i dalje istražujem pitanja koja mi se čine važnima za nas učenike. Odlučila sam opet pisati u istom tonu, ne odmičući se od školske svakodnevice, možda i zato što sam shvatila da se u školi, koju mnogi neopravdano smatraju dosadnom, kriju još mnoga neistražena područja. Ovog puta tražim odgovore na pitanja jesu li djeca informatički dovoljno pismena za današnje digitalno doba.

Upitate li bilo kojeg učenika moga razreda smatra li da dovoljno vlada informatikom, svi će vam odgovoriti da su pravi računalni majstori. Oni znaju: „hakirati“ igrice, popravljati „kompove“. Krije li se u tim vještinama svrha učenja informatike?

Stručni odgovori ljudi iz struke

Nisam baš bila uvjerena da sam otprve dobila najstručnije odgovore, pogotovo zato što su ispitanici bili moji vršnjaci i prijatelji (koji, ruku na srce, ponekad malo pretjeraju sa samohvalom) pa sam svoju znatiželju morala utažiti i na drugim adresama. Moja mama je profesorica informatike pa sam  nju upitala jesu li učenici već u osnovnoj školi informatički pismeni. Odgovorila mi je da se današnji učenici vrlo dobro snalaze na računalu i da bi u budućnosti mogli postati dobri poznavatelji računalnog svijeta, ali da je informatika puno više od računalnih igrica. Tako nešto sam i sama mislila, ali za potpuniji odgovor uputila sam se i do školskog psihologa jer mi se čini da nema bolje osobe koja će mi uspjeti nešto objasniti u ovom mom kompliciranom životnom razdoblju. Mišljenje psihologa morala sam potražiti u drugoj školi jer naša škola ga, kao i mnoge druge u Hrvatskoj, nažalost, nema (već mi se nameće tema sljedećeg članka).  Mislav Čupić, psiholog u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi,  rekao mi je kako mu se najbitnije u cijeloj toj priči oko informatike čini odgovoriti koliko je opravdano učenje informatike u ranoj dobi i hoće li to dovesti do sve većeg otuđenja među ljudima? Hoće li strojevi zamijeniti ljude, a ljudska vrijednost time postati manja?

„Ako govorimo o nekontroliranom, neumjerenom sjedenju,nakupljanju suvišnih kilograma te višesatnom «buljenju» u ekran na kojem su igrice prepune nasilja, porno sadržaji, sakupljanje površnih informacija na internetu te virtualna prijateljstva na temelju kojeg će se djeca učiti socijalizaciji izbjegavajući stvarni svijet, tada nam je bolje zauvijek obustaviti bilo kakvo korištenje ikakvih proizvoda koje nas uče krivome. Međutim, govorimo o sredstvima. Sredstvima poput automobila, pećnice, frižidera. Jesu li to sredstva koja omogućuju ljudima bržu i jednostavniju komunikaciju, programe pomoću kojih mogu realizirati svaku kreativnu ideju ukoliko im se na vrijeme pruže znanja iz informatike, sredstva uštede vremena, papira, putovanja, ili su to sredstva koja ljude dovode do samouništenja, moralnog, tjelesnog i emocionalnog?“  Psiholog Mislav mi je to lijepo psihološki razložio i zaključio da bi „informatizacija naših učenika trebala biti vođena od ljudi koji su stručni jer, ukoliko djeca i mladi u svijet informatike budu uvođena u dobrom i kvalitetnom sustavu odgoja i obrazovanja, tada će sigurno znati ponuđena sredstva koristiti za promociju vlastitog znanja, kompetencija i oplemenjivanja vlastitih vještina. Ukoliko se ne budu u tom smislu odgajali i obrazovali, tada ne samo da ćemo imati zlouporabu sredstava koja postoje, nego ćemo imati i medijski i informatički neobrazovanu djecu i mlade koji će biti neuki u uporabi tih sredstava.“

 

Još jedno stručno mišljenje

Imala sam sreće u nalaženju raspoloženih stručnih sugovornika pa sam razgovarala i s najstručnijom osobom koja se obrazovanjem budućih informatičara bavi već više od 20 godina. Profesor elektrotehnike na zagrebačkom FER-u dr.sc. Damir Ilić bio je raspoložen dati mi „kratko“ viđenje o ovoj temi: „U današnje vrijeme imamo mogućnost da iz svoje tople sobe zavirimo u daleki kutak našeg svijeta ili da pronađemo dobru pjesmu ili video, pa čak i novog prijatelja u virtualnom svijetu.Učeći od malih nogu o tom svijetu, koji je izvana šarolik, blještav i pun boja, a iznutra je zapravo vrlo jednostavan jer razumije i razlikuje samo jedinice i nule, mi prihvaćamo svijet onakvim kakav je trenutno i pripremamo se za ono što će tek doći. Đacima u osnovnim i srednjim školama Informatika je tek jedan od predmeta, a u trenucima dok pokušavaju razumjeti i proniknuti u taj zanimljiv svijet, vjerojatno tek rijetki razmišljaju da će im upravo to područje možda biti buduće zanimanje, ili vrlo blisko tomu, ili da je informatička pismenost danas postala sinonim za pismenost. No, ono što je sigurno je činjenica da je vrlo brzo prihvaćaju te da je prihvaćanje lakše što je učenje započelo prije. Sigurno svatko od nas zna neko dijete vrtićke dobi koje spretno i bez imalo straha koristi moderne uređaje s kojima njihove bake ili djedovi ne žele baš imati previše posla. S druge strane, oni nešto stariji, studenti i zaposlenici stječu nova znanja i koriste informatiku praktički svaki dan u ono što bismo nazvali ozbiljne svrhe.“

Kamo (me) to sve vodi?

Slušajući profesora Ilića, i uočavajući s kakvim žarom govori o svom poslu, shvatila sam da u svakoj školi postoji neki njegov nasljednik. U potrazi za malim računalnim genijem otišla sam do osmog razreda. Čula sam da se tamo jedan učenik ističe svojim informatičkim znanjem.  Zanimalo me odakle želja za učenjem informatike i  kako je stekao osnovna znanja. Antonio Jurešić  (8.d)   mi je rekao da je od tate dobio računalo u drugom razredu i da o njemu nije znao ništa. Tata ga je naučio paliti i gasiti računalo te neke osnove. Ostalo znanje je stekao na satovima Informatike i gledajući neke tutorijale na internetu. Antonio kaže da mu se program nastave Informatike sviđa i da ne bi gotovo ništa izbacio, ali da bi stavio više programiranja i izrade igrica (tu ću se složiti s njim). On je zbog svoje genijalnosti bio već na nekoliko razgovora za posao, a još je maloljetan. Kaže kako su u današnje vrijeme traženi programeri u velikim tvrtkama. I njemu je velika želja postati jedan od njih. Svjestan je i loših strana koje računalo ima, da djeca mogu zanemariti školu ili da netko može zlouporabiti dječje sadržaje, fotografije… Sigurna sam da će Antonio koristiti računalo samo u dobre svrhe jer se i on nada da će završiti Srednju školu Ruđera Boškovića, otići na neki dobar fakultet i zaposliti se u uspješnoj računalnoj tvrtci kao programer.

Želimo li promjenu?

Naravno, uvijek nas zanima i pitanje kamo nas napredak tehnologije vodi i na koji način mijenja naše živote. Sigurno je samo jedno: nitko ne zna točan odgovor na ova pitanja, ali je zato strašno zanimljivo i uzbudljivo biti dio svih tih promjena i iščekivati što će nam budućnost donijeti. Moramo nastaviti istraživati. Vjerujem da će biti uzbudljivo.

Tea Trčak 6.e

 

 

Pogled na digitalno doba iz psihološkog kutka

 Informatizacija

 

Kada govorimo o informatizaciji društva, posebno mladih ljudi, donekle s pravom postavljamo pitanja o potrebi opreza da mladi ne skrenu s puta ljudskosti, empatije i altruizma. Postavlja nam se i pitanje opravdanosti ranog učenja informatike i hoće li to dovesti do sve većeg otuđenja među ljudima? Hoće li strojevi zamjeniti ljude, a ljudska vrijednost postati manja?

Ako govorimo o nekontroliranom, neumjerenom sjedenju,nakupljanju suvišnih kilograma te višesatnom «buljenju» u ekran na kojem su igrice prepune nasilja, porno sadržaji, sakupljanje površnih informacija na internetu te virtualna prijateljstva na temelju kojeg će se djeca učiti socijalizaciji izbjegavajući stvarni svijet, tada nam je bolje zauvijek obustaviti bilo kakvo korištenje ikakvih proizvoda koje nas uče krivome.

Međutim, govorimo o sredstvima. Sredstvima poput automobila, pećnice, frižidera…

Jesu li to sredstva koja omogućuju ljudima bržu i jednostavniju školsku, kolegijalnu i poslovnu komunikaciju, programe pomoću kojih mogu realizirati gotovo u detalje svaku kreativnu ideju ukoliko im se na vrijeme pruže znanja iz informatike, računalstva i programiranja, sredstva uštede vremena, papira, putovanja, ili su to sredstva koja ljude dovode do samouništenja, moralnog, tjelesnog i emocionalnog?

Netko jako pametan, čije mi ime nikako u ovom trenutku ne navire na um, verbalizirao je jednu vrlo jednostavnu misao: „Pištolj ne ubija, ubija čovjek.“To je prvo što mi dolazi na um kada govorimo o informatizaciji društva, sjetim se i izjave pape Ivana Pavla II. kada govori o internetu i informatizaciji na način da bude u službi dobra, kao što može i biti u službi zla.

Informatizacija naših učenika trebala bi biti vođena od ljudi koji su stručni, koji na umu imaju sve pobrojane dijelove te rasprave i zbog čega se ona vodi. Ukoliko djeca i mladi u svijet informatike budu uvođena u dobrom i kvalitetnom sustavu odgoja i obrazovanja, tada će sigurno znati ponuđena sredstva koristiti za promociju vlastitog znanja, kompetencija i oplemenjivanja vlastitih vještina.Ukoliko se ne budu odgajali i obrazovali, tada ne samo da ćemo imati zlouporabu sredstava koja postoje među nama i postaju sastavni društveni gadget, nego ćemo imati i neobrazovanu djecu i mlade koji sve i da budu htjeli koristiti ta sredstva na ispravan način, to neće moći.

U tom kontekstu, sredstva nam mogu pomoći, a mogu nam biti i najgori neprijatelj.

Čini mi se da je isti onaj neimenovani genijalac koji je prije u tekstu govorio o pištoljima koji ne ubijaju rekao još nešto: „Ljudska glupost i Svemir su beskonačni, iako za ovo drugo nisam siguran.“ Nisam siguran ni ja što nosi budućnost, ali sam siguran da je djeci odgoj i obrazovanje potrebno od najranijih dana, kako bi pomogli dati odgovore genijalcu koji nije siguran da je Svemir beskonačan, a čak i u tome, neko će dijete vrlo vjerojatno morati koristiti spoznaje stečene informatizacijom.

Mislav Čupić, psiholog

 

Cyberbullying

U sklopu nastave vjeronauka od 2. do 6. prosinca ugostili smo članove projekta Djeca medija koji su održali niz predavanja o nasilju putem novih medija – cyberbullyingu. Tako su učenici sedmih razreda imali priliku čuti kako novi mediji, posebice društvene mreže, mogu osim onih pozitivnih imati i negativne strane te da oni vrlo lako mogu postati mjesto loših priča, nasilja i netrpeljivosti.

Naši su sedmaši imali pregršt pitanja i komentara na koja su gošće predavačice vrlo spretno i poučno odgovarale te su svi prepoznali teme i probleme kao često prisutne i u njihovoj vlastitoj komunikaciji putem novih medija.

Suradnja s članovima Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, a posebno članovima projekta Djeca medija, će se nastaviti i to, zaključili smo, na obostrano zadovoljstvo.

Slijedi tekst jedne od naših gošća u kojemu ukratko objašnjava razloge i smisao ovakvog projekta.

 

Što znamo o cyberbullyingu?

Osim međuvršnjačkog nasilja, koje je najčešći oblik nasilja kada govorimo o cyberbullyingu, na internetu se možemo susresti i s drugim vrstama nasilja poput onog prema učiteljima ili profesorima ili nasilja odraslih osoba prema djeci.

Iako su djeca danas tehnološki „potkovana“, zbog svoje naivnosti i lakomislenosti često upadaju u internetske zamke. Stoga nije rijetkost da novinski stupci vrve primjerima mamljenja djece radi seksualnih potreba, osnivanja grupa mržnje, ili pak fotografijama fizičkih obračuna mladića ili djevojaka koje na društvenim mrežama „lajka“ velik broj ljudi.

Takvi problemi upućuju na nužnost edukacije djece i mladih jer prema istraživanju koje su ove godine proveli Hrabri telefon i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, svako peto dijete na Facebooku provodi i više od tri sata dnevno.[1] Kako se zaštititi od potencijalnih zlostavljača na internetu, kako zaštititi svoj identitet i koja su pravila ponašanja na internetu, samo su neka od pitanja o kojima je potrebno progovoriti kako bi se preveniralo nasilje u virtualnom prostoru.

No nije sve tako sivo. Internet je, prije svega, koristan i interaktivan alat jer nam olakšava svakodnevnu komunikaciju, informiranje, obrazovanje. On ima i psihoterapeutsku funkciju jer često služi za zabavu, ali vrlo lako može postati i mjesto hvalevrijednih, plemenitih i humanitarnih inicijativa koje mogu okupiti velik broj ljudi u veoma malo vremena.

O projektu

Projekt „Djeca medija“ nastao je na temelju zajedničke inicijative organizatora i polaznika Komunikološke škole Matice hrvatske koju zajednički od 2008. organiziraju Matica hrvatska, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Fakultet političkih znanosti.Cilj i svrha projekta „Djeca medija“ sustavna je edukacija o medijima, prvenstveno onima u Hrvatskoj te poticanje razvoja osviještenih korisnika koji s razumijevanjem i kritičkim odmakom konzumiraju medijske sadržaje koje sami odabiru. Danas projekt djeluje u sklopu Društva za komunikacijsku kulturu, a čini ga pedesetak studenata komunikologije i novinarstva koji pod vodstvom prof. Danijela Labaša i prof. Igora Kanižaja djeluju na trima područjima – interaktivna predavanja u osnovnim i srednjim školama, uređivanje i vođenje radijske emisije „Izazovi“ na Radio Mariji, te uređivanje i vođenje internetske stranice, Facebook stranice i Twitter računa.

Pišite nam na:

• info@djecamedija.org

Potražite nas na:

• www.djecamedija.org;
• Facebook: www.facebook.com/djecamedija;
• Twitter: djeca_medija

Ana Milas

 

---

[1]
                [1] http://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/rijec-ravnateljice/nase-istrazivanje-koliko-vremena-i-uz-koje-rizike-djeca-provode-na-internetu-i-facebooku/

 

 

 

Zdravlje

 

“U zdravom tijelu – zdrav duh” (Mens sana in corpore sano, lat.) poslovica je koja u samo pet riječi sadrži čitavu bit našeg sretnijeg življenja. Bez obzira u kojoj zemlji živimo, kojim jezikom govorimo, koje smo rase ili spola, zdraviji, a time i kvalitetniji život, često je odraz i posljedica vlastite brige za sebe, ali i za druge. Posebno se to odnosi na neke zdrave životne navike koje usvajamo od ranog djetinjstva, a dobivamo ih i učimo od starijih i iskusnijih iz svoje okoline.

Ove smo godine, promišljajući o temi  ZAG-a, uzeli u obzir koje to životne probleme možemo donekle sami otkloniti ili ih barem smanjiti. Ne kaže se uzalud da čovjek pola života provede gubeći zdravlje, a drugu polovicu provodi pokušavajući ga vratiti. Budući da je čitalačka publika ZAG-a uglavnom mlađe populacije, naša je namjera  poučiti vas brizi za zdravlje s raznih područja, od medicinski stručnih, preko praćenja iskustvenih radionica i znanstvenih predavanja, pa sve do zabavnijih, ali ništa manje korisnih, sportskih sadržaja.

Temom Zdravlje željeli smo i podržati uvođenje programa Zdravstvenog odgoja u školski život, ali i nadograditi našu prošlogodišnju temu Tolerancija kroz koju smo naučili da živjeti zdravo, između ostalog, znači poštovati i brinuti se za druge. Njemački filozof  Arthur Schopenhauer rekao je da je izvor naše sreće u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, pozitivnom duhu, vedrom umu i zdravom tijelu. Uvažavajući sve što je prije navedeno, naše je mišljenje da sve polazi od zadnjeg, zdravog tijela, a na poboljšavanju vlastitog zdravlja i prevenciji bolesti možemo zaista puno sami učiniti. Naša je želja da vas svojim sadržajima u to uvjerimo ili vas podržimo u tom razmišljanju.

Uredništvo

 

 

Kako postati i ostati zdrav

Intervju sa školskom liječnicom
Vezano uz temu ovogodišnjeg broja našeg internetskog školskog lista ZAG, a to je Zdravlje, odlučili smo saznati najbitnije o zdravlju od mjerodavne osobe za to, naše školske liječnice, Sanje Šarac, dr. med., spec. školske medicine.

 

 

 

Kako se zaštititi od prehlada i ostati zdrav?

ZAG: Što je bitno raditi i koja pravila poštovati da bismo ostali što je više moguće zdravi?

Dr. Šarac: Osnovna pravila su pravilna prehrana, tjelovježba i dovoljna količina spavanja. Djeca moraju spavati 8-9 sati dnevno do petnaeste godine života.

ZAG: S kojim se bolestima kod školske djece najčešće susrećete?

Dr. Šarac: To su uglavnom uobičajene infekcije gornjeg i donjeg respiratornog trakta.

ZAG: Kako se najbolje zaštititi od prehlada, sada kada je vani hladno i kada smo svi boležljivi?

Dr. Šarac: Treba se slojevito oblačiti jer pothlađivanje je prvi efekt. Ako je imunitet malo lošiji, dođe do pothlađivanja, a onda organizam lako uhvati bilo kakav virus, bakterije i slično. Prema tome, ne treba u školi biti pretoplo obučen, nego slojevito: imati dvije majice tako da se ne znojimo i da nam ne bude prevruće pa po potrebi skidamo. Druga važna stvar je konzumacija velike količine voća i povrća  te redovita prehrana: doručak, ručak i večera.

Najvažnije je jesti umjereno i zdravo

ZAG: Što mislite o dijetama, jesu li štetne, pogotovo za djecu u ovoj dobi?

Dr. Šarac: Mislim da su dijete koje se drže radi mršavljenja i regulacije tjelesne težine zapravo potpuno neučinkovite zbog toga što su kratkoročne, a dugoročno smanjuju količinu kalorija koje dijete ili odrasla osoba unosi. Kada dijete prestane s dijetom, dobije se toliki apetit koji je daleko jači nego što je bio prije. Prema tome, treba radije regulirati sustav prehrane. Dakle, važna je redovita prehrana: pet malih obroka dnevno bez dodatnih grickalica, slatkih stvari, sokova i sličnoga. To je najučinkovitije da se djeca nauče pravilno hraniti za cijeli život.

ZAG: Koji način prehrane je najzdraviji?

Dr. Šarac: Bitno je da imamo 5 obroka dnevno, da se jede dovoljna količina žitarica, povrća, voća i da se ima najmanje jedan voćni obrok dnevno. Ne smijemo miješati ugljikohidrate i proteine, što znači da se ne miješaju meso, jaja, riba i mliječni proizvodi, koji se upotrebljavaju kao proteinska prehrana s ugljikohidratima kao što su riža, tijesto i krumpir jer organizam upotrebljava ono što mu je brže, a to su ugljikohidrati, stoga onda proteini samo prođu kroz tijelo.

Najveće pogreške i zablude tinejđera

ZAG: Koliko na zdravlje utječe šminka koju tinejđerice koriste u velikim količinama?

Dr. Šarac: Na samo zdravlje šminka nema poseban utjecaj, ali ima na izgled i kakvoću kože kad odrastete. Pogotovo ako se upotrebljava lošija šminka pa koža ne može dovoljno disati, osobito ako  je vani vruće. Kada je vani jako hladno, onda se preporučuje tanki sloj pudera da zaštiti kožu od hladnoće, ali obavezno je skidanje šminke, pogotovo prije spavanja. Šminka neka bude što kraće vrijeme na koži, neka bude dobre kvalitete i neka se koža poslije dobro očisti. U stvari, šminka loše djeluje na kožu koja se razvija i trebalo bi je izbjegavati u većim količinama do šesnaeste ili sedamnaeste godine.

ZAG: Koje su kožne bolesti česte u školskoj dobi?

Dr. Šarac: Najčešće su to alergijske upale kože i akne koje nastaju zbog djelovanja hormona i puberteta. Pogotovo se to događa kod kože koja je više masna, dok se hormoni ne stabiliziraju. Akne su zapravo najveći pubertetski problem.

ZAG: Što učiniti kako djeca naše dobi ne bi posegnula za cigaretama i alkoholom?

Dr. Šarac: Prvo treba djecu naučiti da vode računa o svome zdravlju, jer ono što si sami stvorimo dugoročno nas prati. Kod djece je to malo teži problem jer ona smatraju da se njima ništa ne može dogoditi, a onda bi odrasli  trebali biti oni koji će svojim primjerom pokazati djeci da se te stvari ne smiju raditi. Dakle, treba se što više baviti sportom, imati druge aktivnosti koje su daleko zanimljivije od cigareta i alkohola. Kada djeca, mladi ili odrasli konzumiraju alkohol, oni se ne sjećaju gotovo ničega. Tako da će im veći dio života biti u magli, a bolje je sjećati se nekih lijepih stvari.

ZAG: U kojim količinama su štetna gazirana pića, gumeni bomboni i grickalice?

Dr. Šarac: Gazirana pića su štetna prije svega zbog velike količine šećera, boja i aditiva koji se u njima nalaze, a izazivaju u visokom postotku alergene, i uzrok su debljine kod djece. Dva decilitra gaziranog pića dnevno udeblja osobu 2 kg godišnje, tako da oni koji su skloni debljanju trebaju, to što više izbjegavati. U gumenim bombonima se nalaze aditivi, emulgatori i boje koji izazivaju visoki alergenski potencijal, a s druge strane stvaraju određenu ovisnost, a ako se previše uzimaju, mogu biti kancerogeni zbog boja.

ZAG: Možete li povezati sve duži boravak djece pred računalima sa sve češćom pojavom skolioze ili su ipak uzrok preteške torbe?

Dr. Šarac: Oboje. Sjedenje je najneprirodniji položaj čovjekova tijela. Nažalost, puno se sjedi i u školi,  ali i pred računalom, sjedenja je općenito previše. Sjedi se za vrijeme učenja, za računalom, televizijom. Kad se ide van, i tamo se opet sjedi. Sjedenjem kalcij izlazi van iz kostiju, tako da dugoročno možemo imati problema s osteoporozom i drugim bolestima. Pune đačke torbe su zasigurno preteške za kralježnicu u razvoju i one nikad ne bi smjele prelaziti 3-5% težine čovjeka.

ZAG: Utječe li i loša obuća na pojavu spuštenih stopala ili bi se to pojavilo i radi nekih drugih razloga? Ako da, kojih?

Dr. Šarac: Postoje spuštena stopala koja su genski transformirana. Loša obuća sigurno utječe na oštećenje stopala, te na kralježnicu, koljena. Kada se obuća kupuje, mora se paziti da se noga osjeća udobno bez pritiska na bilo koje mjesto.

Možemo li sami učiniti više?

ZAG: Mislite li da projekti kao ”Vrtim zdravi film” koji  provodimo u našoj školi pomažu osvijestiti djecu o  štetnim, ali i korisnim navikama?

Dr. Šarac: Mislim da da. Jer ako se bilo koji materijal prokomentira više puta i ako potakne razmišljanje kod mladih ljudi, te djeca daju svoje mišljenje i protumišljenje, bit će učinkovito. Jednom pogledati i više ništa o tome ne reći mislim da nema veći efekt.

ZAG: Koliko učenici i njihovi roditelji doista znaju o programu Zdravstvenog odgoja, čija slika je o njemu najtočnija?

Najtočnija slika je onih koji su ga stvarali. No, mislim da niti roditelji niti učenici još uvijek nisu upoznati sa zdravstvenim odgojem, sa smjernicama, razlozima i rezultatima pa je zbog toga napravljena pomutnja. Da su roditelji upoznati kako treba, do pomutnje ne bi ni došlo.

ZAG: Mislite li da će uvođenje zdravstvenog odgoja u školama biti korisno?

Dr. Šarac: Da, mislim da hoće.

ZAG:  Koliko ste zadovoljni razinom zdravstvenog osvješćivanja u našoj školi?

Dr. Šarac: Vrlo sam zadovoljna.

ZAG: I na kraju, utječe li zdravlje na naš osjećaj sreće?

Dr. Šarac: Apsolutno. Zdravlja može biti bez sreće, ali potpune sreće ne može biti bez zdravlja.

Franka Šprajc, 7.d

 

 

Intervju s kondicijskim  trenerom “KK Cedevita” Slavenom Hlupićem

 

 

Pri nedavnom posjetu KK Cedevita jedan od sugovornika bio nam je čovjek koji brine o kondiciji, što uključuje i način prehrane, treniranja, ali i cjelokupne fizičke spreme igrača. Koja je veza između sporta i zdravlja, pročitajte u sljedećim odgovorima.  

 

 

 

ZAG: Kako održavate dobru kondiciju igrača ?

Redovitim, napornim, predanim treningom što podrazumijeva sportski način života.

ZAG: Kakvu hranu im preporučujete ?

Preporučujemo im hranu ovisnu o njihovoj težini. No, bez obzira na njihovu tjelesnu težinu, prehrana mora biti zdrava. Puno povrća, voća, mesa što znači puno toga raznovrsnog, ali malo toga pečenog na ulju.

ZAG: Primjećujete li kada se netko ne drži sportskih regula ?

Vidi se kad se netko manje zalaže na treningu i to se kažnjava.

ZAG: Koliko traju kondicijski treninzi ?

Kondicijski treninzi traju ovisno o dijelu sezone. Kad je pripremni period sezone, onda traju od sat i pol do dva sata, dva puta dnevno. Kada je sezona, onda traju od 45 minuta do sat vremena jednom ili dva puta dnevno.

ZAG: Koliko vremena provodite u teretani ?

Jednom ili dva puta tjedno smo u teretani.

ZAG: Je li za košarku važna neka tjelesna predispozicija ?

Nije. Bitna je volja i bitan je rad. Vidio sam puno talentiranih košarkaša koji su propali zato što su bili lijeni i nisu imali radne navike.

ZAG: Je li za igrača važnija unutarnja motivacija ili vanjska ?

Sigurno je unutarnja važnija. Uvijek su ciljevi koje stavimo pred sebe puno bitniji nego zajednički ciljevi.

ZAG: Što je s onima koji se ne uklapaju u tim, koji su više individualci ?

Mi ih usmjeravamo na neki individualni sport koji bi bio primjereniji za njih. Nije svatko za kolektivan sport, netko je baš individualac i njemu baš odgovara individualni sport.

ZAG: Kolika je u košarci bitna fizička sprema ?

U košarci je u ovom trenutku veoma bitna. Sve počinje na osnovi fizičke spreme. Bez fizičke spreme ne možemo izvesti ni najosnovnije košarkaške elemente kao što je šut, dvokorak, vođenje lopte, itd. To je jedan od najbitnijih segmenata od kojeg počinje sve ovo ostalo.

ZAG: Ima li dopinga u košarci ?

Mi imamo u sklopu naših natjecanja doping kontrole i takve stvari su u Europi nedopustive. Neki dan je dečko koji je pušio marihuanu drugi put pao na kontroli i bit će doživotno suspendiran. Takve stvari su u europskoj košarci nedopustive, dok je recimo u NBA ligi sve dopušteno osim narkotika. To su jedini igrači na Olimpijskim igrama koji ne prolaze doping kontrolu.

ZAG: Na kojem je mjestu sada hrvatska košarka ? Stagnira li ili je u nekom napretku ?

Nažalost, hrvatska košarka je u nekakvom padu.

ZAG: Postoji li neka mlada nada hrvatske košarke ?

Evo, naš trener Jakša Vulić, koji je pomoćni trener u Cedeviti, bio je s juniorima prvak svijeta. Naši juniori su bili prvaci svijeta u košarci tako da ta čitava jedna generacija ima mladih nadarenih momaka s kojima treba raditi i treba im dati šansu. Ne bih izdvajao nikoga jer velika je razlika između seniorske i juniorske košarke. To znači da onaj tko je bio najbolji junior svijeta  ne mora postati i najbolji senior.

ZAG: Na čemu najčešće pokleknu ?

Na nedovoljnom strpljenju klubova da ih se pusti da se razigraju.

ZAG: Imate li kakvu poruku kojom biste naše čitatelje zainteresirali za bavljenje košarkom i sportom općenito ?

Košarka je jedan vrlo lijep sport koji bih preporučio svakom. Ne mora vam to biti glavni sport, nego može biti i rekreativna aktivnost. Puno toga lijepog vam se može desiti kroz košarku.

ZAG zahvaljuje na razgovoru!

Dorijan Grivić-Vojnović, 7.d

 

 

Važne  spoznaje o vezi sunca i zdravlja

 

U ovom članku upoznat ćemo vas sa spoznajama o povezanosti Sunca i zdravlja, do kojih je došao prof.kineziologije Nikola Papak, voditelj i trener Plivačkog kluba Dubrava i koordinator na našem školskom bazenu. Ovo je samo mali dio njegovih otkrića do kojih je došao pri radu na svojoj knjizi o kojoj ćemo vas još podrobnije informirati uskoro.

 

Proučavajući sunce i hranu mislim da neke spoznaje mogu pomoći mnogim ljudima koji imaju poteškoća sa zdravljem i koji žele pokušati nešto novo, naravno to nikoga ne obvezuje niti je jedini obrazac ponašanja na putu kroz život.

1. Spoznao sam da je gledanje u sunce otvoren put obnovi svih istinskih vrijednosti u čovjeku.

2. Nitko ne može poreći da je Sunce univerzalni dobročinitelj ljudskom rodu, darovatelj života ne samo biljkama nego i ljudima i svim živim stvorenjima na zemlji.

3. Gledanje u sunce nije vježba oslobađanja od hrane već put za stjecanje savršenog i potpunog zdravlja uma i duha.

4. Važno je zapamtiti da svjetlost udahnjuje život svemu što obasja.

5. Poznato je da sunčeve zrake(fotoni) prenose energiju u biljni svijet i na taj način aktiviraju enzime.

6. Možemo slobodno zaključiti da je hrana sekundarni, a Sunce primarni izvor energije.

7. Sunce je vanjski sat po kome se baždari,usklađuje naš unutrašnji sat.

8. Nedostatak sunčane svjetlosti kao i izbjegavanje, nedovoljno izlaganje okolnoj ili dnevnoj svjetlosti dovodi do poremećaja unutarnjeg sata, može izazvati nesanicu, depresiju, usporiti ritam hormona, stanica i čak izazvati preranu smrt. Ritam koje daje sunce preko očiju je ritam zdravlja, jer, ako ne unesemo dovoljno sunca (svjetlosti preko očiju), stanice i organi radit će bez sklada u svome vlastitom ritmu.

9. Gledanjem u sunce čovjek sagorijeva negativnu energiju u sebi zato što je Sunce 100% pozitivno i energija fotona polagano, ali sigurno popravlja sve loše u čovjeku.

10. Mnogi stari (drevni) narodi voljeli su Sunce, klanjali mu se jer im je ono bilo putokaz prema svemiru i prozor prema Bogu Stvoritelju.

11.Unutar svakog tijela postoji u samoj jezgri svjetlo Božje (Sunčeve) prisutnosti.

12. Stvoritelj nam je dao slobodnu volju i rekao nam da nas čeka blaženstvo ako krenemo putem dobra, ali i prokletstvo ako krenemo putem zla. Svatko je odgovoran kojim će putem hoditi kroz ovaj život. Sjajno zdravlje ne podnosi nikakvo zavaravanje, ili ga imaš ili ga nemaš.

Nikola Papak, prof.

Imamo pobjednicu

 

U našem prvom nagradnom natječaju “Zdravljem do nagrada” povjerenstvo u sastavu Nataša Jakob, prof. i Mirjana Sever, prof. izabralo je fotografiju

autorice Ines Tadić, 5.d

Drugo mjesto ravnopravno dijele fotografije:

Melita Solina, 7.a                                                 Ema Nekić, 5.b

Zahvaljujemo svima na sudjelovanju i čestitamo najboljima!

Ovdje pogledajte video-priču fotonatječaja “Zdravljem do nagrada”

Uredništvo ZAG-a

 

 

 

 

 

 

Tolerancija

 

Tolerancija je prihvaćanje i uvažavanje različitosti. Za temu prvog broja ZAG-a u digitalnom obliku odabrali smo  toleranciju upravo stoga što smo škola koja prihvaća različitosti. Kako nam je u nedavnom gostovanju rekla naša proslavljena paraolimpijka  Ana Sršen: “Osjećam da se u ovoj školi puno radi na prihvaćanju djece s invaliditetom, vidim da ste otvoreni  prema  drugačijima, da ih ne podcjenjujete.” Osjećamo ponos da smo otklonili barijere, i to ne samo one arhitektonske što se primjećuje već u samom  školskom prostoru jer  imamo ugrađeno dizalo i rampu za djecu s invaliditetom. Veći je uspjeh što je otklonjena  psihološka i emotivna barijera prema učenicima i prijateljima koji se čine drugačijima od nas. Otvorenost i osvještenost naših učenika bila nam je najbolji poticaj i najveća pomoć da smo na tom putu tako brzo i toliko puno postigli. U našoj se školi svatko mora i može osjećati ugodno, nitko ne bi smio osjetiti bilo kakvu vrstu osjećajne, tjelesne ili duhovne ugroženosti. Zato nam se i ne čini pravilno upotrebljavati opis pojma tolerancije kao “snošljivost prema različitostima”. To bi tada značilo da radi tolerancije moramo otrpjeti na ili u sebi neku neugodu, da podnosimo ili snosimo neki teret kako bismo nekoga izjednačili sa sobom. Tada se smatramo uzvišenijima od onih koji trebaju našu pomoć i koji se, na bilo  koji način, s nama žele tek  izjednačiti. Smatramo da se u nekim slučajevima ne treba koristiti pojam tolerancija, nego je jednostavno potrebno pomoći čovjeku kojem je ta pomoć potrebna. Nemojmo se smatrati uzvišenijima od drugih, misliti da im svojom tolerancijom nešto posebno darujemo jer smo bolji i sposobniji od njih.

Postoji i sasvim oprečan pojam, Nulta tolerancija. U današnje vrijeme često čujemo da postoji nulta tolerancija na nasilje ili nulta tolerancija na korupciju. Sama riječ nam govori da se čovjek nalazi u položaju da treba osuditi pojave do kojih je i došlo samim njegovim djelovanjem ili nedostatkom djelovanja. Nalazimo se u povijesnim okolnostima kada nije više dovoljno samo ne činiti ništa loše, nego i sudjelovati u procesu kažnjavanja ili osuđivanja loših djela. Ne bismo trebali više okretati glavu od ljudskih podlosti, nasilja, laži i dvoličnosti, nego trebamo upozoravati i otvoreno (pri)govoriti svakoj negativnosti. Primijetimo li, na primjer, u svojoj blizini neki nehumani čin, bilo koji oblik nasilja, trebamo upozoriti nasilnika i obraniti žrtvu. Ponekad nam se čini da takvo djelovanje traži od nas nadljudske napore, da smo samo mali ljudi koje nitko neće poslušati, ali ćemo se tek tada osjećati vrijednim i dostojnim svoga života.

Nadamo se da će naš školski digitalni list ZAG i dalje poticati svoje čitatelje da budu  moralni kompas, poštovatelji i činitelji humanosti, hrabri mali (ali veliki) ljudi koji uvažavaju i poštuju različitost sposobnosti, osobnosti, izgleda, vjere, nacionalnosti, spola. Na našim ćete stranicama uvijek naći ohrabrenje u nastojanju da budete, ili da odrastete u hrabre i uspješne mlade ljude. Naša je želja da uz nas postanete krijesnice koje, osim što svijetle, daju i  toplinu, dijeleći s drugima  osjećaj ljubavi i humanosti.

Uredništvo

Kreativnost ili sloboda

 

POVRATAK KUTA U ŠKOLE?

Jeste li svjesni po čemu se  sve učenici  mogu razlikovati?

Kao i svi ostali,  neki slušaju rock, neki pop, neki domaću glazbu, neki stranu. Neki vole nositi široku odjeću, neki usku, neki dugačku, neki kratku. Toliko se razlikujemo da smo ponekad zbog toga  na meti ismijavanja ili nas “ samo“ ogovaraju. Ali, zar nemamo pravo biti različiti? Svaki čovjek je jedinstven i zbog toga  ne bi smio biti ismijavan.

Gdje se sve to  najčešće događa?

Bogatstva i promjene  stilova najčešće se događaju u školama, ali zbog toga često dolazi i do izazivanja. Trebali bismo ismijavanju zbog različitost stati na kraj. Neki pojedinci su, ponekad i nezasluženo, uzor ostalima i svi bismo se trebali ponašati,oblačiti i raditi sve kao i oni. O tome sam se požalila u svojoj obitelji i opet slušala one priče: „U moje vrijeme…“, koje nisam doživljavala ozbiljno sve dok nisam došla na Vijeće učenika naše škole.

Ideja je na putu…

Raspravljali smo o svemu i svačemu, ali jedna me tema doista zainteresirala za daljnje razmišljanje. Naime, došlo je do predlaganja nošenja školskih kuta, kao u ona  “dobra stara vremena“. Naravno, zbog tog prijedloga bilo je zgražanja, ali i oduševljenja. „Kute nisu u modi!“ „Neće mi se slagati s novom frizurom…“ , ali se čulo i: „To bi bilo najjednostavnije rješenje jer tako bismo svi  bili sličniji“.
Ja sam u ovoj drugoj skupini. To bi bilo odlično! Svi bismo bili isti i nitko ne bi bio zadirkivan, a opet bismo se razlikovali, ne po onom materijalnom, već po našoj osobnosti. A to je ono što je bitno. Zanimalo me jedino, ako su kute nekada bile odlično rješenje, zašto nisu zaživjele i održale se sve do danas.  Krenula sam u još jednu potragu. Potragu pod nazivom…

„Gdje su nestale kute?“

Kao prava novinarka, krenula sam od početka (kako to obično i biva) i pokušala saznati nešto o kutama i vremenu kad su bile „u modi“. Kute su se nosile 70.-ih i 80.-ih godina prošlog stoljeća, kad je društveno uređenje bivše države bilo socijalističko. Uvedene su kako ne bi bilo isticanja zbog nečijeg materijalnog i socijalnog statusa. Sva su djeca preko svoje odjeće imala kutu i nosila papuče (njih bi obuvala više iz higijenskih razloga). No, da ne duljim s poviješću jednog odjevnog predmeta, htjela sam iskustvo iz prve ruke. A tko  ima više životnog iskustva koje može pretočiti u priču nego baka ili mama.

Evo kako je to bilo…

Priča o kuti počinjala je početkom svake školske godine kad bi se, osim torbe i knjiga, obavezno kupovale nove kute i papuče. Samo iskustvo s kupovanjem plave kute nije  bilo nikakav poseban doživljaj jer se to smatralo normalnim, bilo je posve uobičajeno i ustaljeno. Od  prvog do šestog razreda kute su bila klasične i donekle jednoobrazne, nisu se ukrašavale nikakvim posebnim dodatcima. U najvišim razredima, ali i kasnijim godinama, s razvojem društva i praćenjem mode, kute bi se ukrašavale bedževima, našitcima (obrub na džepu, nekakav ukras navezen na rukav), no to nije bilo uobičajeno za sve učenike. Ukrašavanjem kuti naglašavala se različitost od drugih, neka vrsta osobne kreativnosti koja te opisuje kao pojedinca. Moja majka kaže za sebe da je bila prosječan tip (a ja sad u to uopće ne sumnjam) i nije se voljela isticati. „Nosila bih“ , kaže, „klasičnu kutu, neukrašenu“.
Nošenje  kuta nije za zadatak imalo samo stvaranje jednakosti među djecom. Još važniju uloga kute su imale u čuvanju one odjeće koja je ispod. Oprečno svojoj prvotnoj ulozi, kute su ipak dovodile i do različitosti. Djeca slabijeg imovinskog statusa sa zavišću bi gledala bogatiju djecu koja su imala kute od kvalitetnijeg materijala ili ljepšeg kroja. No, suprotno očekivanjima, preko kuta se mogla i  pratiti moda,  mogao si se kreativno izraziti čineći svoju kutu jedinstvenom. Kako bi se mijenjala moda, mijenjale bi se i kute. Polako se, možda i zbog veće demokracije u društvu, razvila želja učenika za većim isticanjem identiteta i tako su kute nestale sa školskih hodnika.

Što su tadašnja djeca mislila o kutama?

„Nošenje kuta nije bilo nametnuto radi ukidanja  slobode pojedinca, barem to djeca tada nisu tako doživljavala. Iz tadašnjeg gledišta to je u društvu  bilo tako prihvaćeno i nitko se nije opirao nošenju kute“,  priču mi je  nastavila baka. Kako stariji običnu kažu: „Ti mladi…“ , ili: „Ta današnja djeca…“  , zanimalo me što bi stariji rekli na to da danas mladi nose kute i kako bi na takvu ideju reagirali. Postavila sam pitanje na koje se moja baka duboko zamislila i rekla: „Kada bi se danas nošenje kuta uvelo u škole kao obvezno, mislim da ne bi izazvalo veliki otpor. Jer kuta, osim što je funkcionalna, može biti i lijep modni dodatak.“

A što bi djeca mogla misliti o kutama danas?

Kutama, dakle, ne bismo ukinuli status lažnim uzorima, ali bismo im sigurno mogli smanjiti  utjecaj. Bila bi  manja razlika između “popularnijih” učenika i nas “običnih smrtnika”, pa bilo to i po pitanju odijevanja, i osjećali bismo  manji pritisak da dostignemo svoje školske “idole”. A svaki napredak u postizanju jednakosti je dobar. Kao razlog ZA  navela bih i primjer mnogih (naprednijih) zemalja u čijim je školama još uvijek obvezno nošenje školskih uniformi i većina učenika to ne doživljava kao pokušaj gušenja osobne slobode.
Tijekom ovog istraživanja, dobila sam i  ideju kako nošenje kuta učiniti zabavnijim.  Svjesna sam da  svi učenici ne vole  plavu boju pa bi se boja kuta  mijenjala svake godine. U prvom razredu kuta bi mogla biti crvena,  u drugom zelena, itd. Kute bi se na taj način preobrazile iz nametnutih uniforma u odjevni predmet koji je normalan dio svakodnevnog školskog života i dječjeg svijeta.

Monika Mišir, 8.d

Učeničko promišljanje o toleranciji

 

Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naš način izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija ne znači da smatramo ljude jednakima ili da zatvaramo oči pred manama, nego znači biti snošljiv za ono što nas kod drugih ljudi smeta, tj. ono što nam se ne sviđa. Ljudi imaju pravo biti različiti.

Zar je bitno je li netko ateist ili kršćanin? Ili možda crnac ili bijelac? Ili možda rođen u Splitu ili  Zagrebu? Svi smo mi ljudi bez obzira na našu vjeroispovijest, rasu, seksualnu orijentaciju ili podrijetlo i ne bismo trebali suditi ljude po tim osnovama. Trebali bismo prihvatiti činjenicu da su ljudska bića prirodno različita u govoru, ponašanju i vrijednostima te imaju pravo da žive u miru i da budu kakvi jesu. Trebali bismo gledati kakvi su ljudi u duši, jer svi mi želimo dobre prijatelje koji će uvijek biti uz nas i koji će nam uvijek biti spremni pomoći.

Upoznajući druge ljude, razumijevajući drugačije vrednovanje stvarnosti od našeg svakodnevnog, postajemo bogatiji, ne samo zato što time bolje razumijemo ona druga ponašanja, već i zbog toga što ovo znanje doprinosi da bolje razumijemo sami sebe. Jednako tako kao što su ljudi koje poznajemo dragi susjedi, prijatelji ili poslovni suradnici, tako su i kulture koje poznajemo samo drugačiji načini za ostvarivanje onoga što i mi sami želimo, a to je dobar, bogat i kvalitetan život.

Ela Pribanić, 8.c

Udomaćena strankinja

 

Profesorica fizike u našoj školi, Natalija Kirčenkova, prava je osoba za objašnjavanje položaja stranaca u Hrvatskoj. Budući da je došla iz Ukrajine, pitali smo je kako se osjeća u Hrvatskoj i kako na taj osjećaj utječe tolerancija hrvatskih stanovnika.

Evo njene životne priče:

“Došla sam u Hrvatsku  2001. godine. Suprug je tada ovdje radio  već  dvije godine  i bilo je vrlo teško živjeti  razdvojeno.  Priznajem da odluka nije pala lako. Pitala sam se kako  i gdje ćemo živjeti, što ću raditi ako znam samo pričati (jer sam učiteljica ), a ne znam hrvatski jezik,  imam trideset godina i moram puno toga promijeniti u životu, naučiti i početi praktički od nule.

U Ukrajini sam završila Fakultet za fiziku Doneckoga sveučilišta, jednoga od najvećih (svaku godinu prima oko 12 tisuća novih studenata). Studirala sam dva smjera, za inžinjera i  nastavnika fizike, a odluka da budem učitelj “pala je” na trećoj godini kada smo imali praksu po školama. Nakon završetka faksa radila sam  8 godina u Prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji, prvo kao nastavnik fizike i matematike, a kasnije kao fizičar i informatičar.

Kada sam stigla u Hrvatsku, počela sam učiti jezik, prvo samostalno, a poslije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon godine dana počela sam volontirati u Domu za nezbrinutu djecu u Brezovici i ostala tamo raditi još tri godine. Nisam se uspjela zaposliti odmah u Zagrebu, nego u Vrbovcu gdje sam radila kao učitelj fizike i matematike i bila razrednica 8. razredu. Nakon toga radila sam u Vrbovečkoj Dubravi i u Grafičkoj školi kao fizičar. Također sam dvije godine radila kao nastavnik ruskog jezika u Centru za jezike BERLITZ i prevela jednu knjigu s ruskog na hrvatski. Od studenoga 2008. radim u našoj školi.

Vrlo neugodnih iskustava za mene kao strankinju baš se i ne mogu sjetiti, a ugodnih ima toliko da ne bi stali u cijeli školski list. Izdvojila bih to što nas je  mnogo ljudi u Hrvatskoj lijepo prihvatilo, imamo  prijatelje, susjede i poznanike s kojima smo u kontaktu, družimo se, pomažemo jedni drugima. Zahvaljujući prijateljima, ali i svojoj znatiželji, obišli smo cijelu Hrvatsku: Dubrovnik, Split, Osijek,Vukovar, Pulu, Rijeku, otoke i još puno toga. Ne moram ni reći da nas vrlo zanima nacionalno i kulturno nasljeđe Hrvatske.

Od anegdota vezanih za (ne)poznavanje jezika izdvojila bih iskustvo s  vozačkog ispita.    Polagala sam ga ovdje u Hrvatskoj i morala sam naučiti puno novih riječi  vezanih uz prvu pomoć. I tako, dok sam ponavljala pred ispit, rekla sam: “Kad treba zaustaviti krvarenje, treba stisnuti žilu KUKAVICU (kucavicu)”, a kod dijelova tijela nikako nisam mogla zapamtiti bedro, nego sam se dvoumila hoću li reći batak ili zabatak. Doma govorimo ruski, a ponekad i ukrajinski.

Tolerantan znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvaćati da se i drugi drže svojih. To znači prihvaćanje činjenice da ljudi, prirodno različiti u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu. Također znači da se nečija viđenja ne nameću drugima. Mislim da je većina ljudi u Hrvatskoj  tolerantna, ali naravno da nisu svi.”

Zahvaljujemo prof. Nataliji Kirčenkovoj na ovom zanimljivom razgovoru u kojem smo saznali kako se snašla u Hrvatskoj. Potaknula nas je  da se zapitamo što sve mi možemo učiniti da bi se netko tko je iz druge države došao u  Hrvatsku  mogao osjećati ugodno i slobodno.

Ela Pribanić, 8.d

Nasilje u školama

 

Svaka peta djevojčica i svaki četvrti dječak zlostavljani su u školi. Nasilje počinje kada dijete ili grupa djece namjerno i  uzastopce zlostavlja drugo dijete. Nasilnici su često žrtve nasilja u svojim domovima. Oni kopiraju agresivno ponašanje s kojim žive i prenose ga u školu. Nasilnici misle da agresivnim ponašanjem izgledaju snažniji i da ih ono čini popularnima.

Djeca koja postaju žrtve nasilja drukčija su od svojih školskih kolega samo zato što pričaju tiše ili hodaju sporije. Usamljeni su, uplašeni  i depresivni. Zlostavljana su verbalno, emocionalno, psihički i fizički. Tada se  žrtve osjećaju nesigurno i krive same sebe što su zlostavljane.

Bullying

 

Every fifth girl and every fourth boy gets bullied at school. Bullying begins when a child or a group of children deliberately and repeatedly bully another child. Bullies themselves are often the victims of violence in their own homes. They copy the aggressive behaviour they live with and they bring it to school. Bullies think that aggressive behaviour makes them look tough and that it makes them popular.

Children who are picked on are sometimes different from their peers merely because they talk quietly or walk slowly. They are lonely, scared and frightened. They bully them verbally, emotionally, psychologicall and physically. They feel insecure and they blame themselves for being bullied.

Tea Brekalo, 8.b

Ana Kirin, 8.b

 

Uložite sebe u svaki dan svoga života

 

Razgovor s našom proslavljenom paraolimpijkom Anom Sršen

Povodom „Paraolimpijskog školskog dana“, u srijedu, 05. listopada ugostili smo vrhunske paraolimpijce, a naša novinarska četvorka imala je čast intervjuirati najpoznatiju hrvatsku paraolimpijku Anu Sršen. Pripremili smo joj puno pitanja, a ona je na sve njih strpljivo  odgovarala.

–         Što vas je potaknulo baš na plivanje?

–         Moja sestrična se bavila plivanjem. Odrasla sam uz more pa mi je bilo sasvim prirodno uključiti se u plivanje. Uvijek sam voljela plivati.

–         Kako ste se i kada počeli baviti disciplinama u kojima se natječete?

–       Više nisam aktivna sportašica, nego predsjednica Hrvatskog plivačkog saveza za osobe s invaliditetom i svoju sportsku karijeru završila sam 2009. godine s igrama u Pekingu. Nakon toga sam se još uvijek nastavila baviti plivanjem jer mislim da je kretanje tijela vrlo važno. Natjecala sam se u disciplinama 400 m slobodno, 100 m prsno i u maratonu na kojem sam bila najuspješnija.

–         Koja vam je bila najdraža disciplina u kojoj ste se natjecali?

–         Voljela sam trenirati za utrke na 400 m.

–         Koji vam je bio najveći uspjeh u sportu?

–         To su bili europski i svjetski rekordi u nekoliko disciplina: 100 m prsno, 400m i 800 m slobodno te medalje s europskih prvenstava i Mediteranskih igara.

–         Što smatrate svojom najvećom životnom pobjedom?

–         Moja najveća životna pobjeda nisu moje medalje, nego to što sam rodila jednog dječaka, sada trogodišnjaka,  i to što sam pokrenula plivačku školu za djecu s posebnim potrebama.

–         Kako ste se osjećali na Olimpijskim igrama u Pekingu?

–      U Peking sam došla sa sinom i svojim mužem. Za mene je bilo veliko postignuće da, 3 mjeseca nakon što sam rodila, dođem na igre, nastupim na tim igrama, natječem se. To mi je bilo veliko postignuće.

–         Imate li uzora u plivanju?

–         Jako cijenim našeg plivača Gordana Kožulja kao osobu, kao sportaša, način na koji on pristupa radu i njegov način u odnošenju s ljudima.

–         Kako ste se pripremali za tako velika natjecanja?

–      Trenirala sam jako puno i puno sam kao sportaš radila na psihičkoj prilagodbi. Bila sam fokusirana na plivanje. Bila sam baš, onako, profesionalni sportaš. Trenirala sam 6, 7 sati dnevno.

–         Koja vam je olimpijada ostala u najljepšem sjećanju?

–         Ne mogu izdvojiti niti jednu olimpijadu. Svaka je bila posebna na svoj način.

U Ateni sam prvi put nastupila. Nosila sam hrvatsku zastavu na ceremoniji otvaranja. U Sidneyu, u Australiji bila je najbolja publika. Australija je zemlja sporta i to je bilo fantastično doživjeti. Ta podrška publike sa 17 tisuća ljudi na bazenu bila je jako atraktivna. U gradu, u koji dođeš, svi te cijene zbog toga što radiš. Sportaši su jako cijenjeni među ljudima i svi se bave sportom. Atena je bila prekrasna. Najbolje sam bila fizički spremna za Atenu jer sam bila jako fokusirana na rezultat i to mi je bio možda najveći uspjeh koji sam postigla. A za Peking sam rekla, tamo sam išla s obitelji i to mi je bio veliki uspjeh.

–         Kako provodite svoje slobodno vrijeme?

–    Slobodnog vremena nemam. Nemam ga uopće jer radimo dosta za Paraolimpijski školski dan. To zahtijeva jako puno vremena. Cijeli dan potrošiš u školi jer je jako lijepo i poticajno, ali moraš imati vremena. Imam trogodišnje dijete i trebam za njega svoje vrijeme tako da slobodnog vremena baš i nemam.

–         Imate li koji neostvareni san?

–         Imam naravno, uvijek moraš imati neostvarene snove. Je li tako?

–         Možete li nam otkriti koji?

–         Koji su mi neostvareni snovi?

–         U sportu.

–         Što se tiče sporta ja sam završila, ali htjela bih pomoći pokrenuti školu za plivače i u drugim gradovima Hrvatske kao u Zagrebu.

–         Možete li nam ispričati neku zanimljivost s natjecanja koja vam je ostala u posebnom sjećanju?

–         Ima zanimljivost kada sam skoro “izgubila” cimericu jer sam „smrdjela“ po gušćoj masti da bih zaštitila tijelo od hladnoće, ali onda mi je sve oprostila zato što sam osvojila medalju.

–         Družite li se s ostalim kolegama paraolimpijcima?

–       Nemam vremena za izlaske, ali družimo se na Paraolimpijskom školskom danu. Ovo je već druga godina da imamo taj projekt. Vidimo se i na nekim domjencima povodom povratka sportaša s velikih natjecanja.

–         Volite li nezdravu hranu?

–         Ne. Ne volim. Jako puno polažem na prehranu. Kod nas doma muž i ja provodimo čak dva sata u kuhinji. Uvijek računam da jedemo puno ribe, povrća i da jedemo biološku hranu, a ne onu s pesticidima. Želimo napraviti dobre navike za naše dijete. Mislim da je dobra prehrana ključ dobrog raspoloženja, ključ dobrog oporavka nakon teškog treninga i ključ dobrog osjećaja

–         Imate li svoj životni moto?

–         Imam životni moto. Čovjek u životu mora biti dobar u poslu, s partnerom, u bilo čemu čime se bavi, da ulaže unutra puno sebe.

–         Kako se djeca odnose prema osobama s invaliditetom?

–         Mislim da smo zato i napravili „Paraolimpijski školski dan“, da bi taj odnos prema sportašima s invaliditetom bio bolji.

–         Imate li možda koje ugodno iskustvo s Dana u našoj školi? 

–         Osobno jako volim „Paraolimpijski školski dan“ i baš je jako zanimljivo što su svi jako puno sudjelovali, postavljali pitanja, bili otvoreni i nisu imali nikakve barijere. Barijere nisu bile u komunikaciji između mene i vas. Barem sam ja to tako doživjela.

–         Koliko vam elektronička noga otežava život?

–         Ne, ona mi olakšava život.

–         Da, ali ima li stvari koje ne možete napraviti?