Uložite sebe u svaki dan svoga života

 Razgovor s našom proslavljenom paraolimpijkom Anom Sršen

Povodom „Paraolimpijskog školskog dana“, u srijedu, 05. listopada ugostili smo vrhunske paraolimpijce, a naša novinarska četvorka imala je čast intervjuirati najpoznatiju hrvatsku paraolimpijku Anu Sršen. Pripremili smo joj puno pitanja, a ona je na sve njih strpljivo  odgovarala.

–         Što vas je potaknulo baš na plivanje?

–         Moja sestrična se bavila plivanjem. Odrasla sam uz more, pa mi je bilo sasvim prirodno uključiti se u plivanje. Uvijek sam voljela plivati.

–         Kako ste se i kada počeli baviti disciplinama u kojima se natječete?

–         Više nisam aktivna sportašica, nego predsjednica Hrvatskog plivačkog saveza za osobe sa invaliditetom i svoju sportsku karijeru završila sam 2009. godine, s igrama u Pekingu. Nakon toga sam se još uvijek nastavila baviti plivanjem jer mislim da je kretanje tijela vrlo važno. Natjecala sam se u disciplinama 400 m slobodno, 100 m prsno i u maratonu na kojem sam bila najuspješnija.

–         Koja vam je bila najdraža disciplina u kojoj ste se natjecali?

–         Voljela sam trenirati za utrke na 400 m.

–         Koji vam je bio najveći uspjeh u sportu?

–         To su bili europski i svjetski rekordi u nekoliko disciplina: 100 m prsno, 400m i 800 m slobodno, te medalje s europskih prvenstava i Mediteranskih igara.

–         Što smatrate svojom najvećom životnom pobjedom?

–         Moja najveća životna pobjeda nisu moje medalje, nego to što sam rodila jednog dječaka, sada trogodišnjaka,  i to što sam pokrenula plivačku školu za djecu s posebnim potrebama.

–         Kako ste se osjećali na Olimpijskim igrama u Pekingu?

–         U Peking sam došla sa sinom i svojim mužem. Za mene je bilo veliko postignuće da, 3 mjeseca nakon što sam rodila, dođem na igre, nastupim na tim igrama, natječem se. To mi je bilo veliko postignuće.

–         Imate li uzora u plivanju?

–         Jako cijenim našeg plivača Gordana Kožulja kao osobu, kao sportaša, način na koji on pristupa radu i njegov način u odnošenju s ljudima.

–         Kako ste se pripremali za tako velika natjecanja?

–         Trenirala sam jako puno i puno sam kao sportaš radila na psihičkoj prilagodbi. Bila sam fokusirana na plivanje. Bila sam baš, onako, profesionalni sportaš. Trenirala sam 6, 7 sati dnevno.

–         Koja vam je olimpijada ostala u najljepšem sjećanju?

–         Ne mogu izdvojiti niti jednu olimpijadu. Svaka je bila posebna na svoj način.

     U Ateni sam prvi put nastupila. Nosila sam hrvatsku zastavu na ceremoniji otvaranja. U Sidneyu, u Australiji bila je najbolja publika. Australija je zemlja sporta i to je bilo fantastično doživjeti. Ta podrška publike sa 17 tisuća ljudi na bazenu bila je jako atraktivna. U grad, u koji dođeš, svi te cijene zbog toga što radiš. Sportaši su jako cijenjeni među ljudima i svi se bave sportom. Atena je bila prekrasna. Najbolje sam bila fizički spremna za Atenu jer sam bila jako fokusirana na rezultat i to mi je bio možda najveći uspjeh koji sam postigla. A za Peking sam rekla, tamo sam išla s obitelji i to mi je bio veliki uspjeh.

–         Kako provodite svoje slobodno vrijeme?

–         Slobodnog vremena nemam. Nemam ga uopće jer radimo dosta za Paraolimpijski školski dan. To zahtijeva jako puno vremena. Cijeli dan potrošiš u školi jer je jako lijepo i poticajno, ali moraš imati vremena. Imam trogodišnje dijete i trebam za njega svoje vrijeme tako da slobodnog vremena baš i nemam.

–         Imate li koji neostvareni san?

–         Imam naravno, uvijek moraš imati neostvarene snove. Je li tako?

–         Možete li nam otkriti koji?

–         Koji su mi neostvareni snovi?

–         U sportu.

–         Što se tiče sporta ja sam završila, ali htjela bih pomoći pokrenuti školu za plivače i u drugim gradovima Hrvatske kao u Zagrebu.

–         Možete li nam ispričati neku zanimljivost s natjecanja što vam je ostalo u posebnom sjećanju?

–         Ima zanimljivost kada sam skoro “izgubila” cimericu jer sam „smrdjela“ po gušćoj masti da bih zaštitila tijelo od hladnoće, ali onda mi je sve oprostila zato što sam osvojila medalju.

–         Družite li se sa ostalim kolegama paraolimpijcima?

–         Nemam vremena za izlaske, ali družimo se na Paraolimpijskom školskom danu. Ovo je već druga godina da imamo taj projekt. Vidimo se i na nekim domjencima povodom povratka sportaša s velikih natjecanja.

–         Volite li nezdravu hranu?

–         Ne. Ne volim. Jako puno polažem na prehranu. Kod nas doma muž i ja provodimo čak dva sata u kuhinji. Uvijek računam da jedemo puno ribe, povrća i da jedemo biološku hranu, a ne onu s pesticidima. Želimo napraviti dobre navike za naše dijete. Mislim da je dobra prehrana ključ dobrog raspoloženja, ključ dobrog oporavka nakon teškog treninga i ključ dobrog osjećaja

–         Imate li svoj životni moto?

–         Imam životni moto. Čovjek u životu mora biti dobar u poslu, s partnerom, u bilo čemu čime se bavi, da ulaže unutra puno sebe.

–         Kako se djeca odnose prema osobama s invaliditetom?

–         Mislim da smo zato i napravili „Paraolimpijski školski dan“, da bi taj odnos prema sportašima s invaliditetom bio bolji.

–         Imate li možda koje ugodno iskustvo s Dana u našoj školi? 

–         Osobno jako volim „Paraolimpijski školski dan“ i baš je jako zanimljivo što su svi jako puno sudjelovali, postavljali pitanja, bili otvoreni i nisu imali nikakve barijere. Barijere nisu bile u komunikaciji između mene i vas. Barem sam ja to tako doživjela.

–         Koliko vam elektronička noga otežava život?

–         Ne, ona mi olakšava  život.

–         Da, ali ima li stvari koje ne možete napraviti?

–         Koje ne mogu napraviti? Pa recimo, ne mogu hodati po stepenicama s ovom protezom. Htjela bih. Takva proteza postoji, ali ja je nemam. Ne mogu hodati jedna pa druga stepenica. Znači, ono, naizmjenično. I, ne mogu s ovom protezom trčati. Ali to nije nešto zbog čega patim. To je nešto što jednostavno ne mogu. Gledam što mogu napraviti u životu, a ne što ne mogu. Bez veze je na to trošiti energiju. Koncentrirati se na to što ne možeš napraviti.

–         Kako je protjecao vaš sportski, a kako uobičajeni dan?

–         Kada sam se bavila sportom sve je bilo podređeno sportu. Ujutro sam se ustajala jako rano. Već u 7 sati sam počela s treninzima. Do 10 sati sam trenirala, onda sam jela, išla spavati. Onda bih se ustala, spremala se za popodnevni trening, vratila se, pa opet jela, pa spavanje i tako sve iz početka. Dosta aktivno.

–         Je li u vašem životu bilo dana bez sporta?

–         U nekih petnaestak godina skoro da nije bilo dana bez sporta. Petnaest, dvadeset godina, a sad se na žalost ne stignem baš puno baviti sportom. 10 minuta ponedjeljkom, 10 minuta srijedom i to radim da bih se bolje osjećala.

–         Imate li kakvu poruku za naše učenike?

–         Pa eto, da budete veseli, da uživate u školi, da se što više družite, jer to više nikad u životu nećete imati. Da živite sad najbolje što možete, jer to se vrijeme nikada neće ponoviti. Bit će nešto drugo, bit će opet dobro, ali ovo se vrijeme više  nikad za vas neće ponoviti.

Ovim riječima je Ana Sršen završila naš razgovor i ostavila dojam jednostavne, pristupačne i blage osobe i izuzetne sportašice od koje smo puno naučili.

Dorijan  Grivić Vojnović, 6.d

Karlo Leopold, 6.d

Stjepan Brkić, 8.c

Anamarija Lulić, 8.d

Paraolimpijski školski dan

Videoprikaz projekta PŠD pogledajte u uratku našeg glavnog urednika.

5.10.2011. našu školu su posjetili paraolimpijci. U sklopu Paraolimpijskog školskog dana upoznali smo neke od naših sportaša paraolimpijaca – Kristijana Vincetića, Anu Sršen, Branimira Budetića, Denisa Slunjskog i Natašu Soboćan. Organizirali su nam Paraolimpijski dan te su nam došli predstaviti svoje umijeće, upornost i pokazati nam kako nikada ne trebamo odustati od svojih snova, ma kakva god nam se prepreka postavila.
Na početku događanja odveli su nas u školsku dvoranu, i kad sam vidjela štake, kolica, poveze za oči i zvučne lopte, pomislila sam da ovo nikako ne može biti zabavno, no prevarila sam se. Nakon uvodnog predstavljanja, razvrstali su nas u četiri grupe i naše novo iskustvo je moglo početi.

Grupa u kojoj sam bila je prvo završila na štakama. Iznenadila sam se koliko je stvarno teško hodati na štakama, pogotovo bez varanja, malo na jednoj nozi, malo na drugoj, kako neki rade. Nakon štaka išli smo na zvučne lopte. Svi smo sjeli na pod, podijelili se u parove i počeli.
Tvoj par tebi pukne loptu, a ti je prema zvuku moraš uhvatiti, žmirećki. Moram priznati da je ovo bilo poprilično teško, nisam si mogla zamisliti kako je slijepim ljudima koji igraju npr. košarku. Lopta je poprilično tvrda i dosta boli njen udarac, čak i kada gledaš u nju i pokušavaš se obraniti.

Sljedeća aktivnost je bila ono što smo svi jedva čekali – vožnja u invalidskim kolicima. Svi su vikali: ‘Kako super; ovako bih mogao živjeti…ova kolica su zakon.’ Ja, recimo, imam suprotno mišljenje, mislim da je puno lakše ljudima bez invaliditeta, možeš prošetati, rekreirati se, plesati…
No eto, i to smo probali.

Zadnje što smo iskusili bilo je hodanje s preprekama, s povezom na očima. Na svu sreću, išli smo u parovima pa me moj asistent navodio. Ovo jednostavno ne mogu zamisliti bez nečije pomoći. Bilo bi nas svuda po dvorani da smo sami prelazili prepreke.

Na kraju smo se pozdravili sa sportašem koji je vodio ovu prezentaciju i krenuli u učionicu likovne kulture na predavanje. Tamo nas je dočekala plivačica Ana Sršen i pustila nam kratki filmić o Paraolimpijskim igrama. Vidjeli smo kako slijepe osobe igraju ragbi, zatim utrku u invalidskim kolicima i još mnogo drugih igara koje dokazuju da njih, paraolimpijce ništa ne može spriječiti u postizanju vrhunskih rezultata. Pokazala nam je medalje koje je osvojila, iako umjesto jedne potkoljenice ima protezu Pričali smo o drugim paraolimpijcima koji također osvajaju medalje i natječu se kao i ljudi bez ikakvih nedostataka.
Još nas je čekalo predavanje Branimira Budetića. Slijep je na jedno oko, na drugo je kratkovidan, a studira na Kineziološkom fakultetu i obara rekorde u svijetu. Vid je počeo gubiti kad je imao samo 6 godina i od tada se bori s kratkovidnošću. Pričali smo o raznim zgodama iz njegovog života, ništa mu ne stoji na putu te i dalje ostvaruje svoje ciljeve. Nasmijao nas je pričom kada su njegov prijatelj u kolicima, dečko patuljastog rasta i on igrali nogomet i košarku.

Moram priznati da mi su mi ova predavanja otvorila oči i vidjela sam koliko sam zapravo sretna što nemam nikakve nedostake. Mislim da trebamo cijeniti to što smo takvi, i živjeti punim plućima. Na najboljem smo primjeru vidjeli da se naši paraolimpijci vesele životu unatoč svemu, smiju, igraju, vesele i, iskreno, zrače pozitivnim duhom.

Melita Solina, 6. a