Paraolimpijski školski dan
Videoprikaz projekta PŠD pogledajte u uratku našeg glavnog urednika.
5.10.2011. na
šu školu su posjetili paraolimpijci. U sklopu Paraolimpijskog školskog dana upoznali smo neke od naših sportaša paraolimpijaca – Kristijana Vincetića, Anu Sršen, Branimira Budetića, Denisa Slunjskog i Natašu Soboćan. Organizirali su nam Paraolimpijski dan te su nam došli predstaviti svoje umijeće, upornost i pokazati nam kako nikada ne trebamo odustati od svojih snova, ma kakva god nam se prepreka postavila.
Na početku događanja odveli su nas u školsku dvoranu, i kad sam vidjela štake, kolica, poveze za oči i zvučne lopte, pomislila sam da ovo nikako ne može biti zabavno, no prevarila sam se. Nakon uvodnog predstavljanja, razvrstali su nas u četiri grupe i naše novo iskustvo je moglo početi.
Grupa u kojoj sam bila je prvo završila na štakama. Iznenadila sam se koliko je stvarno teško hodati na štakama, pogotovo bez varanja, malo na jednoj nozi, malo na drugoj, kako neki rade. Nakon štaka išli smo na zvučne lopte. Svi smo sjeli na pod, podijelili se u parove i počeli.
Tvoj par tebi pukne loptu, a ti je prema zvuku moraš uhvatiti, žmirećki. Moram priznati da je ovo bilo poprilično teško, nisam si mogla zamisliti kako je slijepim ljudima koji igraju npr. košarku. Lopta je poprilično tvrda i dosta boli njen udarac, čak i kada gledaš u nju i pokušavaš se obraniti.
Sljedeća aktivnost je bila ono što smo svi jedva čekali – vožnja u invalidskim kolicima. Svi su vikali: ‘Kako super; ovako bih mogao živjeti…ova kolica su zakon.’ Ja, recimo, imam suprotno mišljenje, mislim da je puno lakše ljudima bez invaliditeta, možeš prošetati, rekreirati se, plesati…
No eto, i to smo probali.
Zadnje što smo iskusili bilo je hodanje s preprekama, s povezom na očima. Na svu sreću, išli smo u parovima pa me moj asistent navodio. Ovo jednostavno ne mogu zamisliti bez nečije pomoći. Bilo bi nas svuda po dvorani da smo sami prelazili prepreke.
Na kraju smo se pozdravili sa sportašem koji je vodio ovu prezentaciju i krenuli u učionicu likovne kulture na predavanje. Tamo nas je dočekala plivačica Ana Sršen i pustila nam kratki filmić o Paraolimpijskim igrama. Vidjeli smo kako slijepe osobe igraju ragbi, zatim utrku u invalidskim kolicima i još mnogo drugih igara koje dokazuju da njih, paraolimpijce ništa ne može spriječiti u postizanju vrhunskih rezultata. Pokazala nam je medalje koje je osvojila, iako umjesto jedne potkoljenice ima protezu Pričali smo o drugim paraolimpijcima koji također osvajaju medalje i natječu se kao i ljudi bez ikakvih nedostataka.
Još nas je čekalo predavanje Branimira Budetića. Slijep je na jedno oko, na drugo je kratkovidan, a studira na Kineziološkom fakultetu i obara rekorde u svijetu. Vid je počeo gubiti kad je imao samo 6 godina i od tada se bori s kratkovidnošću. Pričali smo o raznim zgodama iz njegovog života, ništa mu ne stoji na putu te i dalje ostvaruje svoje ciljeve. Nasmijao nas je pričom kada su njegov prijatelj u kolicima, dečko patuljastog rasta i on igrali nogomet i košarku.
Moram priznati da mi su mi ova predavanja otvorila oči i vidjela sam koliko sam zapravo sretna što nemam nikakve nedostake. Mislim da trebamo cijeniti to što smo takvi, i živjeti punim plućima. Na najboljem smo primjeru vidjeli da se naši paraolimpijci vesele životu unatoč svemu, smiju, igraju, vesele i, iskreno, zrače pozitivnim duhom.
Melita Solina, 6. a
