Hladna, maglovita, turobna zagrebačka večer. Ulica grada Vukovara, 17. studenoga, svake godine. Kroz mrak se probija plam svijeća i osvjetljava nam put mira i slobode. Taj su plamen prije 20 godina upalili hrabri branitelji herojskog grada Vukovara.
Mnogi nisu ni svjesni koliko ljudi je izgubilo život za današnji mir, koliko je ljudi branilo našu domovinu Hrvatsku, koliko ljudi je žrtvovalo svoju obiteljsku sreću. Neki nikada neće upoznati svoje roditelje, braću, sestre jer su nestali u ratnom vihoru. Žao mi je što su neki zli ljudi to napravili, što su htjeli uništiti našu domovinu, što su željeli uništiti naše obitelji, sreću, volju,ljubav.
Kad smo prošle školske godine posjetili Vukovar, nisam mogla ne vidjeti razrušene kuće i ljude koji nemaju gdje raditi, koji još uvijek nisu sretni jer osjećaju teret posljedica rata. Posjetili smo Ovčaru i vidjeli mnogobrojne slike ljudi koji su tamo izgubili život. Slika je bilo toliko puno da ih nismo mogli ni pobrojati. Koliki su ljudi bili mučeni, koliki su patili, koliki su se borili da bi nas spasili. Njihove obitelji nikada neće saznati tko ih je ubio, tko je bio krvnik.
Mnoga djeca koja su rođena u to vrijeme nisu imala lak život. Njihovi su roditelji obiteljski odgoj zamijenili borbom za preživljavanje, borili su se za živote svoje djece, za bilo čiji život. Na Ovčari smo vidjeli mnogo križeva, a neki od njih su bili križevi za djecu. Ostala sam bez riječi jer sam zamislila da su ti križevi mogli biti i naši. Vukovarska bolnica je trebala biti jedini spas mnogima. Kada su branitelji i civili bili ranjavani, vozila hitne pomoći su ih dovozila, a ljudi koji su tamo radili bili su u strahu da na bolnicu ne padne bomba. Na krovu bolnice postavljen je crveni križ, no on nije mogao zaustaviti bezumnu mržnju koja je mnoge ranjenike odvela na stratište, u smrt. Mnogi su naš posjet Vukovaru prošle školske godine mislili doživjeti kao zabavu, igricu ili na neki drugi bezbrižan način. No, kada su vidjeli kako sve izgleda, kako izgledaju kuće, zgrade, ulice…ostali su bez riječi.
Naši nam roditelji još uvijek ne žele odgovarati na pitanja o ratu zato jer ne žele da kroz priče doživljavamo nešto strašno kao i oni. U školi je ipak malo drugačije. Svake godine se u predvorju naše škole obilježava pad grada Vukovara. Na stolu su upaljene svijeće u znak našeg sjećanja na Vukovar. Želimo pokazati koliko smo ponosni na herojske branitelje naše domovine. Ravnatelj naše škole, prof. Željko Kelava, bio je sudionik Domovinskog rata. Upravo on je naš heroj, čovjek na kojega smo ponosni. Prošle godine učenici naše škole su organizirali i humanitarnu akciju za djecu iz Osnovne škole Vukovar. Prikupljali smo slatkiše (čokolade, kekse…) te namirnice za kuhinju (sol, brašno…) kako bismo barem malo pomogli djeci u još uvijek ranjenom gradu. Mislimo da zaslužuju biti sretni i živjeti u gradu u kojem se više ne treba bojati živjeti. To je samo znak zahvalnosti za herojstvo grada Vukovara. Grada koji nikada nećemo zaboraviti.
Anamarija Lulić, 8.d
