„A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“ ( Priča o gradu – S. Glavašević )
Kolonom sjećanja Vukovarci i Hrvatska obilježili su 18. studenoga 20 godina od tragedije napaćenog hrvatskog grada. Unatoč magli i niskoj temperaturi, rijeka ljudi u Koloni sjećanja prolazila je gradskim ulicama od bolnice do Memorijalnog groblja. Kolona tiha, ali ponosna, ispunjena snagom herojske obrane i neslomljivosti ljudskog duha. U njoj zajedno koračaju i djeca, učenici osnovnih i srednjih škola, ali i starci koji jedva hodaju. Svi složni u jednom – pokloniti se gradu heroju i svim njegovim žrtvama. Ali i željom da se ono što se dogodilo u Vukovaru nikada i nigdje ne ponovi.
Moji se koraci usklađuju s drugima, kolona ti daje snagu, nisi sam. A biti sam, znači biti ponovno u bitci svjetla i tame, dobra i zla, svojih predivnih uspomena iz mladosti i groznih ratnih zatočeničkih sjećanja. U trenucima samoće scene se prepliću kao na filmskoj traci. I danas, 20 godina poslije, ne postoje jednostavni odgovori na moja postavljena pitanja, još uvijek ne razumijem i ne znam zašto? Gdje čovjek prestaje biti čovjekom, a postaje zvijer? Što se dogodilo preko noći? Gdje su svi moji prijatelji(ili to nikada nismo ni bili), susjedi (komšije)? Gdje su oni dani kupanja i pecanja na Dunavu, dani kada smo pješice išli do Aljmaša kako bismo bili s prvim simpatijama iz školskih klupa? Nedjelje kada smo zajedno do kasno slavili pobjede na nogometnim terenima ili tugovali zbog poraza? Vašari, kirbaji, Božići i krsne slave? Tarabe koje smo preskakali, prve trešnje koje smo pobirali starom susjedu? Svi oni dječački nestašluci i mladenačke ludosti? Svi su odjednom nestali, a meni je bilo tek trideset. I ne znam zašto sam kriv, zašto mi to rade. Preispitujem svoj život, jesam li možda ikada ikoga ičime povrijedio. Ne postoji ništa, osim jedne, ali tada bitne različitosti koja im je dovoljna da zatoče moje tijelo i trude se slomiti moj duh. Molim Boga da mi pruži još jednu priliku za novi život, a istovremeno mi se svaka minuta čini posljednjom. Moje molitve su uslišane. Na taj dan slavim još jedan rođendan i, sudbinski, pet godina poslije na isti dan ponovno slavim život, rođenjem svoje kćeri.
Iz toga razloga sam i ja danas u Vukovaru, u Koloni sjećanja. Vukovar i Vukovarci to zaslužuju od mene, od svih nas, i to ne samo 18. studenoga. Grad na Dunavu zaslužuje naše korake u koloni ljubavi, a ne mržnje, sjećanja, a ne zaborava. Zadužuje nas da oprostimo, ali ne zaboravimo – Vukovar.
Željko Kelava, prof.
