Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce

Biti je vrjednije od imati,ljudi su neusporedivo vrjedniji od stvari. Jedan dan proveden s onima koje volite bolje je utrošeno vrijeme od dana provedenog u gomilanju materijalnih vrijednosti. Isus nam kaže: „Jer ni onomu koji je u izobilju, nije osiguran život njegovim imanjem.“ Naravno, ponekad ljudi moraju i u nabavu, ali ima vremena za sve: prednost uvijek dajemo ljudima. To se čini posebno važno za roditelje, jer će im vrijeme provedeno s djecom donijeti dobit kakvu ne mogu ni zamisliti. Ponekad bismo se trebali zapitati: „Sanjamo li o materijalnom imanju ili o tome da budemo sa svojim voljenima?“ Ne samo da ljudima trebamo dati prednost pred stvarima kada je u pitanju vrijeme koje im posvećujemo, već moramo biti sigurni da želja za novcem i materijalnim može uništiti naš duhovni život.

Pitam se kako ljudi gledaju na blago? Vrijednost bankovnog računa, skupi automobili ili zemaljski užitak neprimjetno nam mogu postati vrjedniji od Boga, jer materijalna ljudska strast zahvaća uporno, sve dok potpuno ne zarobi, ne ostavljajući mjesta ni za što drugo. Ali ako je naše ljudsko na nebu, počet ćemo gledati u drugom svjetlu. Odbacit ćemo puno onoga što nam se činilo vrijednim. Možda ćemo se i čuditi kako smo to mogli takvim smatrati. Stara izreka kaže: „Kad umreš, ništa ne možeš ponijeti sa sobom.“  Ne pobjeđuje smrt čovjek koji umire s najviše stvari, on odlazi pred Božji sud kao i mi ostali. S njim odlaze samo duhovna blaga koja prate život usmjeren svjetlosti.

I zato poručujem svim ljudima dobre volje, posebno u adventsko doba, da što više pomognu starijima, siromašnima, i da budu što više sa svojim voljenima i bližnjima u vjeri s Bogom! Moje najveće blago je moja obitelj s vjerom u Isusa Krista.

 

Phillip Vunjak, 7.d

EDUKACIJSKO JUTRO ODGOJA ZA LJUDSKA PRAVA

I ove godine smo s vjeronaučnom grupom „Odgoj za ljudska prava“ odlučili posjetiti Edukacijsko jutro Festivala tolerancije te smo 15. travnja negdje oko 10 sati krenuli iz naše škole prema okretištu Dubrava. Dvanaesticom smo stigli do Trga te se lagano prošetali do starog zagrebačkog kina Europa. Dok smo čekali da film počne, profesorica je pokušala uslikati par fotografija za uspomenu, što se mnogima od nas nije svidjelo. Tako su se poneki od nas skrivali iza školskih torbi, vrećice s kokicama i sl., dok su se drugi smiješili u smjeru kamere. Napokon, film je počeo.

Naziv filma je Tajne rata (Secrets of War), a režirao ga je nizozemski redatelj Dennis Bots. Radnja se odvija 1943. godine za vrijeme 2. svjetskog rata. U središtu priče su dvojica dječaka, Tuur i Lambert. Njihovo prijateljstvo prikazano je na vrlo zanimljiv način i možemo iz njega dosta toga naučiti, kao na primjer kako ne smijemo biti sebični i stavljati sebe ispred drugih.Prijateljstvo se dovodi na kušnju kada se Tuurova obitelj pridruži Pokretu otpora dok Lambertova odluči surađivati s Nijemcima. Iznenada se pojavi djevojčica koja se vrlo brzo sprijatelji s dječacima. Djevojčica krije da je Židovka, ali svoju tajnu odluči reći samo jednom dječaku. Izbor djevojčice naposljetku razdvaja dječake i dovodi nju u neprilike.

Nastavak filma vam nećemo otkriti jer ga svakako preporučujemo za gledanje.

Nakon završetka filma poslušali smo životnu priču g. Branka Lustiga koji preživio logor. Bilo je potresno i tužno, ali isto tako i korisno čuti takvo životno iskustvo.

Nakon izlaska iz kina primijetili smo da kiša još pada. Sklonište smo na par minuta potražili ispod nadstrešnice, gdje smo kratko porazgovarali s gospodinom Lustigom i, naravno, taj trenutak ovjekovječili s par slika.

Zatim smo prošetali do katedrale kako bismo vidjeli tijelo sv. Leopolda Mandića. Pomalo nas je šokirao red koji smo zatekli ispred katedrale, ali smo strpljivo pričekali. Nakon petnaestak minuta smo već bili u katedrali. Pomolili smo se, fotografirali za uspomenu i krenuli natrag prema školi. Svatko od nas je kući pošao s lijepim iskustvom i nezaboravnim uspomenama.

Mia Mitulinski 7.d

 

Vjeronaučna grupa na 13. ZFFu

 

U sklopu vjeronaučne grupe ,,Odgoj za ljudska prava” u petak 20. studenoga 2015.uputili smo se u kino Europa na 13. Zagreb Film Festival. Nakon tramvajske vožnje iz Dubrave došli smo na Trgu bana Josipa Jelačića, prošli ,,zagrebačkom špicom” i došli pred kino Europa.

Ispred kina smo zatekli naše vršnjake koji su nestrpljivo čekali ulazak u dvoranu. Kada smo se smjestili u udobne crvene fotelje, započela je projekcija filma Gabriel, poljskog redatelja Mikolaja Haremskog. Film govori o dvanaestogodišnjem dječaku Tomeka kojemu je mama poginula u prometnoj nesreći, a tata ga je napustio. Živi s bakom i djedom u malenom selu u Poljskoj. Jednog dana, nakon što se posvađao s djedom, kreće u potragu za ocem kroz južnu Poljsku. Isprva se čini da će cijelo putovanje loše završiti, no onda upozna misterioznog Gabriela koji mu pomogne i pridruži mu se u potrazi. Na kraju se Tomekov cilj ostvaruje i pronalazi oca koji mu otkriva sve obiteljske tajne.

Nakon filma uputili smo se u Zagrebačku katedralu gdje smo se pomolili. Uživali smo u razgledavanju ljepota katedrale. Na putu prema školi još sam bila pod dojmom filma koji mi se jako svidio.

Iva Tašner, 7.b

 

ŠKOLSKI TRAGOVI VJERE

Novinarka Prvog programa Hrvatskog radija Ana Dagelić u srijedu 9. rujna posjetila je našu školu i razgovarala s vjeroučiteljicom Anamarijom Jukić-Ivandić, učenicama četvrtog razreda Paulom i Leonom te sedmašicama Milom, Miom i Leonardom. Tema razgovora bili su novi izazovi i očekivanja na početku vjeronaučne godine, a naše učenice su istaknule i čega se rado sjećaju iz dosadašnjih vjeronaučnih sadržaja.

 

Humanitarna akcija Hrvatskog Caritasa ” Za tisuću radosti “

” SVE JE MOGUĆE ! “

 

I ovog došašća naša škola uključila se u Caritasovu humanitarnu akciju ” Za tisuću radosti “. Ovogodišnje geslo ” Sve je moguće ” pokrenulo je ne samo naše učenike, nego i učitelje i ostalo školsko osoblje te roditelje koji su rado sudjelovali u akciji.  Svatko od nas odrekao se neke sitnice, žvake, soka,  jedne kave ili čipsa i tako dao svoj doprinos. Narukvice, koje smo dijelili, učenici i zaposlenici škole su plaćali 5 kn ili kako je tko mogao i želio. Nismo se ograničavali na novac.  Bili smo sretni što nosimo na rukama poruke ljubavi i ohrabrenja kao što su: Usudim se sanjati, Hrabro se mijenjam, Učim bez straha, Nudim prijateljstvo….. Zato je ova akcija urodila plodom.  Iako smo usred krize,  to nije bila zapreka da uspijemo u dobroj namjeri : pomoći siromašnima. Ponosni smo što smo skupili svotu od 3.884,00 kn.

1.800,00kn udijelili smo potrebitim učenicima naše škole. Ostatak od 2.084,00 kn uplatili smo na žiro račun Hrvatskog Caritasa.

Veliko hvala svima koji su sudjelovali!

Vjeroučiteljice

Družba sestara Kraljice svijeta

Na satu vjeronauka saznali smo da časne  u obližnjem samostanu sestre žive vrlo skromno. To nas je potaknulo da ih malo razveselimo pa smo im napravile kolač i odnijele im ga. Jako su se razveselile kad su nas vidjele. Časna Vjera pozvala nas je da dođemo još mnogo puta. Kada smo to ispričale u školi, profesorica nas je zamolila su nas da ih intervjuiramo. Pristale smo i u nedjelju poslije mise zaputile se ponovo k časnama.

Toplo su nas pozdravile i pustile u samostan. Zatim nam je časna Vjera pokazala samostan. Nakon razgledavanja intervjuirale smo je:

ZAG: Što znači ime vaše družbe?

Časna: To znači da nam je zaštitnica  Kraljica svijeta Marija.

ZAG: Koliko dugo već postojite ?

Časna: Postojimo već 50 godina, što znači od 1963. godine.

ZAG: Tko je bio vaš osnivač?

Časna: Naš osnivač je Ivan Jager.

ZAG: Koji je vaš cilj u skrbi za starije?

Časna: Želimo im pružiti pomoć koja ime potrebna.

ZAG: Jesu li župljani dovoljno upoznati s vašim humanitarnim djelovanjem?

Časna: Ovi u našoj blizini sigurno jesu, a za šira područja ne znamo.

ZAG: Zašto ste odlučili postati časna sestra?

Časna: Zato jer sam se htjela zbližiti s Bogom, htjela sam mu posvetiti cijeli svoj život.

ZAG: Opišite nam svoju svakodnevicu.

Časna: Ujutro se budimo u 5 i 30, pa do 7 sati molimo. Onda u 7 idemo na misu i pjevamo u zboru. Radimo svoje poslove do 12 i 30 kada se okupljamo na objedu. Poslije ručka opet obavljamo svoje dužnosti te se u 18 i 30 okupljamo na molitvu do 19 sati. Onda je večera, pa večernja molitva i počinak.

Nakon intervjua uputile smo se staricama koje su kod njih na smještaju. Kada ih je časna pričešćivala, mi smo tome prisustvovale. Bile smo kao pomoćni ministranti. Sestra Ružica išla je prva sa svijećom u ruci, iza nje smo bile nas tri (Ines, Ela i Elina sestra Ina), a zadnja je išla časna Vjera i nosila Hostiju. Na putu do starica smo pjevale „Visom leteć ptice male“. Kada smo stigle do starica, časna ih je pričestila i sve je izgledalo kao skraćena misa. Bilo je to jedno lijepo i nezaboravno duhovno iskustvo.

 

Ines Tadić, 6.D

Ela Kumer, 6.D

 

Svi sveti

To je dan kada se slave svi sveti ljudi. Ide se na groblje, pale se svijeće našim najmilijima. Kupuje se cvijeće koje će krasiti grobove onih iz naših sjećanja.

U mojoj obitelji mama, tata, djed  i ja idemo zapaliti svijeće našim pokojnicima: prabaki nonici Katici, pradjedu noniću Nikoli i mojoj baki Mirijani.

Obično odemo prije ručka. Moj djed ponekad ide s nama. On uvijek uzme najljepše cvijeće za baku Mirijanu i bijele svijeće za prabaku i pradjeda. Na taj blagdan se slave svi sveti ljudi, ali među njima su i oni najmiliji, pokojni, možda ne službeno sveti, ali nama su svejedno sveti i dragi. Kada dođemo na groblje, prisjećamo se radosnih i sretnih trenutaka provedenih zajedno s našim pokojnicima. Još najsvježija sjećanja poklonila mi je prabaka Katica. Još se uvijek sjećam kako je sjedila u udobnoj fotelji i smijala se.

Nakon groblja svi se vratimo kući na fini ručak. Moja mama tada obično napravi neko mesno jelo ili tata ispeče ribu na roštilju. Za ručkom prvo obavezno pohvalimo kuhara ili kuharicu, a zatim pričamo o dobrim trenutcima koje smo proživjeli s našim najmilijim pokojnima. Nakon toga odemo do mog djeda. Tamo nas čekaju fini kolači tete Verice. S njom razgovaramo o tome kako nam je bilo na groblju.

Usprkos vremenu i odrastanju, nadam se da neću zaboraviti baku Mirijanu koja me naučila pisati, pradjeda nonića koji me uvijek zabavljao i pričao priče i prabaku nonicu koja me naučila raditi cofleke, davala mi prijedloge i uvijek pitala kako sam. Želim da zauvijek ostanu u mom sjećanju.

Iva Nikolina Merćep  5. d

Festival tolerancije

 

U četvrtak, 23. svibnja, članovi naše vjeronaučne grupe „Odgoj za ljudska prava“ sastali su se ispred škole i krenuli prema okretištu tramvaja. Cilj nam je bio kino Europa gdje se održavao 7. Festival židovskog filma-Festival tolerancije.

Ispred kina je bilo puno ljudi, a u dvorani su neki i stajali i sjedili na stepenicama. Mi smo se ugodno smjestili u drugom redu mezanina otkud smo mogli pažljivo pratiti što se događa. Naime, festivalska jutra su rezervirana za edukaciju mladih o ljudskim pravima pa smo u sklopu programa pogledali njemački film „Nadarena djeca“ redatelja Markusa Rosenmuellera. Film govori o djeci koje je spojila glazba, a razdvojio Drugi svjetski rat. Larissa i Abrascha su Židovi, a Hanna Njemica kojoj je zabranjeno družiti se s njima. Nakon zaista mnogih preokreta u filmu, na kraju neki od protagonista prežive, a neki nažalost postaju žrtve okrutnog nacističkog režima.

Nakon filma smo čuli kratko svjedočanstvo g. Branka Lustiga o vlastitom preživljavanju u koncentracijskom logoru. Obratio nam se i g. Terence Pike, predstavnik UNHCR-a u Republici Hrvatskoj koji nas je potaknuo na razgovor o jednakosti i dostojanstvu svakog čovjeka.

Na povratku, još pod dojmom, ocijenili smo da bi ovakvih obrazovnih programa trebalo biti i više s obzirom na današnje vrijeme koje je puno diskriminacije, porasta nasilja među mladima i socijalne nepravde. Obogaćeni smo se vratili u školske klupe.

Jelena Penava  6. d

 

Tko je za mene Isus Krist?

 

Pročitajte razmišljanja naših osmaša, krizmanika, na temu „Tko je za mene Isus Krist?“ :

 

Krist je moj uzor čiji put treba slijediti, istina koju treba spoznati i život koji treba živjeti. U molitvi upućenoj Isusu mogu pronaći utjehu jer je prošao patnju te se mogu djelomično poistovjetiti s Kristom. Ipak, ponekad pomislim da se sjetimo Boga kad nam je najpotrebniji, a kada je sve u redu, pomalo ga i zaboravljamo.

Tomislav Iskerka   8. E

Svakome je vjerniku Isus kao čovjek brat, a kao Bog On je naš Gospodin. Za mene, On je putokaz, moj smjer u životu koji me uči pravilno živjeti, vjerovati i, naravno, voljeti. Kad mi je teško i nečega se bojim, uvijek se prekrižim i sjetim Isusa – tada mi je nekako lakše i osjećam se sigurnije.

Luka Tarle   8. E

Kada razmišljam kako mi svakim svojim grijehom Isusu zabijamo čavle u rane, prolazi me tuga i jeza. Isus Krist je za mene pravi put. Djed mi je govorio da me On uvijek gleda i drži za ruku u teškim trenucima, da mi pomaže da donesem pravu odluku, da Isusu ne mogu pobjeći kao nekada njemu.

Isus me vodi kroz život, otvara mi oči kada su zatvorene i ne vide odgovor. Uči me da poštujem ono što imam i da budem sretna i sa malim stvarima. Ponosna sam što sam dio Njegove Crkve.

Katja Baček   8. B

Mnogo puta se dogodi da ne vjerujemo Kristu, da više imamo vjere u sebe. On nas razumije. To povjerenje u Njega nije teško steći, ali ljudi se boje vjerovati u bilo što što nije u skladu s fizikalnim zakonima. Isus me uči da vjerujem. On u nama pobuđuje skromnost, pokazuje nam da nam ne treba materijalno bogatstvo da bismo bili bogati. Isus je tako nedokučiv, a ljudima se prikazuje tako jednostavno. Velike životne mudrosti On izražava u prispodobama. Želi nam reći da smo mi ti koji kompliciraju i koji su stvorili kaos.

Ema Požek     8. E

Za mene je Isus Krist najbolja osoba koja je ikad živjela.Isus je bio nesebičan, pun ljubavi i vjere, blag, darežljiv, skroman, sve ono što se danas teško nalazi u ljudima.On me naučio da je ljubav glavni pokretač svega i da samo mirom i ljubavlju čovječanstvo može napredovati. Isus je jedina svijetla točka u ljudskoj povijesti i zbog Njega vjerujem u ljubav i u bolje sutra.

David Lončar   8. C

Upoznavajući Isusa moj život se mijenja te ne želim činiti ono što Isusa rastužuje, kao što je laganje ili svađanje. Želim biti prijatelj koji je uvijek spreman pomoći i znam da to moga  Spasitelja veseli.

David Levatić   8. C

Isus bi u mom životu trebao zauzimati prvo mjesto. Ponekad se dogodi da Ga netko ili nešto tamo zamijeni, no On će najčešće u mom životu biti tamo. On je ljubav, nada, snaga i moja pomoć. Bez Njega bi bilo tako čudno i prazno. On mora stalno preobražavati moj život da budem spreman za Njegov dolazak.

Juraj Halužan   8. C

Isus je za mene uzor. Kada ti je netko uzor, želiš se ponašati kao on, voljeti što i on, zapravo pokušavaš biti sličan njemu. Zato nam je Isus to olakšao jer nam je pokazao put.

Danas je teško raditi djela kakva je činio Isus jer za to treba imati vjere koju trebamo željeti odgajati. Treba imati vjere i nade u uspjeh.

Ivan Poštolka   8. C

Ne smatram da je Isus neki udaljeni, nedostupni bog, netko koga ćemo slijepo slijediti ne razmišljajući pravilno o tome što činimo i zašto; bog koji je odgovoran i za našu sreći i za našu nesreću.

Pokušavam slijediti Njegov primjer i ljubiti svoje bližnje, oprostiti ljudima koji su me napustili i uvrijedili, biti što je moguće bolja prijateljica i uvijek misliti na druge. To mi nekad uspijeva, a nekada, naravno, ne. Ali znam da za moje neuspjehe nije kriv Isus, već ja sama.

Lorena Loje   8. D

Uzela sam Bibliju u ruke i malo prolistala. Svugdje se spominje da je Isus naš Gospodin, Mesija, Otkupitelj, Jaganjac Božji. Ja osjećam nešto još dublje u sebi: On je moj prijatelj! Prijatelj koji polaže ruke na mene, gleda me u oči i vidi nadu u svakom trenutku moga života.

Barbara Sobota   8.  D

 

Odabrala i uredila Anamarija Jukić Ivandić, prof.

 

Sveta Potvrda u crkvi sv. Mihaela, 27. travnja 2013.

 

Profesorice vjeronauka su nas povele u zanimljivo istraživanje. Nakon još jednog napornog školskog dana osmaši dobrovoljci su odlučili posjetiti Stepinčev muzej i Zagrebačku katedralu. Dok su u tramvaju profesori bezbrižno čavrljali, cure su odmjeravale srednjoškolce koji su se tamo zatekli, a dečki su pričali o najnovijim tehnološkim spravicama. Iako idemo u posjet vjerskim i kulturnim institucijama, ipak smo mi dječurlija u pubertetu.

U Muzeju nas je ugostila sestra Anđelita, srdačna i duhovita časna, oštra na riječima. Otpratila nas je u prostoriju gdje smo pogledali film „Moja je savjest čista“, dokumentarac o Stepinčevom životu i njegovom djelovanju. Shvatili smo kakvu je ulogu Stepinac imao u Crkvi. Nakon odgledanog filma razgledali smo Muzej. Bilo je očaravajuće kako odiše Stepinčevom prisutnošću, od njegovih krunica pa do odora i dnevnika. Svaka stvar koju je blaženi Alojzije posjedovao pričala je svoju priču, svoju povijest. Iako neki nisu željeli priznati, moram reći da je ovaj muzej uvelike promijenio naše mišljenje o blaženom Alojziju Stepincu.

 

Nakon muzeja uputili smo se u Zagrebačku katedralu, mjesto gdje je Stepinac sahranjen. No, kako otići vidjeti Stepinčev grob, a da ne zamijetimo ostatak katedrale? Zato nam je časna Lina vrlo detaljno pokazala katedralu. Svaki oltar nam je pričao priču o svom postanku i razlogu svoga postanka. Svaki vitraj je davao dašak misterioznosti i gotike. Svaka freska i ugravirani natpis ili molitva su isijavali znak svetosti. Bogata umjetnošću i poviješću zagrebačka je katedrala uistinu posebna, i izvana i iznutra. Dok nam je tako sestra Lina pričala o oltarima, slikama, kipovima, Stepinčevom grobu i mnogo čemu drugom, došao je red i na Riznicu. Naravno, to je mnogima bio najbolji i najzanimljiviji dio katedrale.

Iako vrlo mala, Riznica  čuva mnogo toga. Od onog izloženog, što smo mogli vidjeti, najviše su nas se dojmile biskupske kape, mitre, optočene dragocjenim kamenjem. „Kad sam ja tu došla raditi, moj šef mi je rekao kako bi samo ova jedna mitra, ako bismo ju prodali, mogla obnoviti cijelu katedralu“, odgovorila je  sestra Lina na naše pitanje koliko vrijedi jedna mitra. Vidjeli smo i balzamirano tijelo djeteta u kovčegu. Dok je nekima to bilo zastrašujuće, nekima je bilo čudesno, tijelo djeteta iz onog vremena kada je kralj Herod dao da se sva muška djeca do dvije godine ubiju!

Toliko toga smo vidjeli. Ispravka: toliko mnogo skupocjenih i, za našu hrvatsku baštinu, neprocjenjivih stvari smo vidjeli. I to je samo ono što nam je bilo izloženo. Zamislite samo koliko je toga još sakriveno u ladicama i ormarićima što nam ih sestra Lina nije stigla pokazati.

Hvala sestrama  Anđeliti i Lini, što su nas srdačno primile, nečemu nas poučile i trpjele naše ljubopitljivo mladenačko ponašanje.

Petra Fribert, 8.d

 

Hodočašće osnovnoškolaca u Zagrebačku katedralu

 

Predivno,predivno…To su riječi kojima bih mogla opisati ovo hodočašće. Bilo je toliko svečano, lijepo i sveto. Posebno me obradovao broj učenika koji su se odazvali, njih čak 4600. Iz naše škole išlo nas je  23 učenika, vjeroučiteljica Silvija Filipaj i 6 mama kao pratnja. S nama je išao i fra Ivan.
Prije polaska smo se pomolili te krenuli.

 

Put do katedrale bio je jako zabavan jer smo si međusobno pričali i nagađali o tome što možemo očekivati.
Kad smo stigli, vidjeli smo puno autobusa i još više djece.

 

Na ulazu u katedralu svi smo dobili lančiće s medaljonom koji prikazuje Zagrebačku katedralu i bl. Alojzija Stepinca.
”… nalazimo se u ovoj, zagrebačkoj katedrali, koja je danas ljepša nego ikada! A zašto je naša katedrala DANAS ljepša nego ikada? Zato što se u njoj nalazite vi – djeca zagrebačkih osnovnih škola…” Ovim se uvodnim riječima, zagrebački kardinal, msgr. Josip Bozanić obratio nama osnovnoškolcima. Naša Prvostolnica uistinu je bila ispunjena do posljednjeg, sjedećeg i stajaćeg mjesta.

Molitveni susret započeo je u 10,30h. Kardinal Bozanić je na početku pozdravio sve prisutne, zatim je uslijedila uvodna moliva, Služba čitanja, kratko razmišljanje u kojem je kardinal stavio naglasak na znak križa. Istaknuo je, kada se križamo, ruku prvo stavimo na čelo, što znači da je Otac glava svega, zatim desnicu stavimo na srce, što označava Kristovu ljubav prema nama, te na kraju, dotičemo ramena, što upućuje na zagrljaj Duha Svetoga. Poslije kratkog razmišljanja, slijedile su molitve učenika. Susret je završio klanjanjem, koje me je podsjetilo na prošlogodišnje klanjanje na Trgu  koje je predvodio papa Benedikt XVI. Ovdje nas je, istina, bilo puno manje, ali ozračje je bilo isto! Više od 4600 učenika spustilo se na koljena, te su se, u tišini svoga srca poklonili svome Spasitelju.
Pjesmom i molitvom učenici su slavili Boga, zahvaljivali Mu za sve primljene darove tijekom ove školske godine, ali i za darove primljene tijekom života.

Na kraju susreta kardinal je preko djece uputio pozdrave i njihovim najbližima i najmilijima, njihovim roditeljima, bakama, djedovima, braći i sestrama. Nakon završnih riječi, učenici brojnih škola darovali su kardinalu darove, a zajednički dar svih učenika bila je KNJIGA PITANJA. Naime, radi se o brojnim pitanjima koja su učenici postavili kardinalu, a njihovi su ih vjeroučitelji proslijedili organizatoru skupa, te je tako nastao ovaj originalan dar!
Oni rijetki odrasli, koji su danas imali sreće biti u katedrali, mislim da su doživjeli komadić Raja na Zemlji. Biti dionikom jednog takvog molitvenog susreta (prvog u našoj nadbiskupiji), uistinu je nešto posebno i neopisivo.

Imali smo i svoje majice na kojima je sprijeda pisalo koju školu pohađamo, a sa stražnje strane KAPUCINI i datum hodočašća, 9.6.2012.

 

Na izlasku iz Crkve dočekala su nas još brojna iznenađenja.
Štand Glasa Koncila djelio je besplatne časopise – MAKiće. To su mi najdraži časopisi pa sam se potrudila skupiti sve brojeve koji su se djelili. Od nekih sam uzela i više da dam svojim prijateljima. Osim časopisa, bilo je tamo i privjesaka za ključeve, rasporeda sati, raznih kocki koje se mogu složiti i imaju na svakoj stranici jednu molitvu… Stvarno svega, i puno hvala Glasu Koncila što nam je odlučio, sasvim besplatno, darovati ove predivne stvarčice.

 

 

Taj dan, 9.6.2012. neću nikada zaboraviti.

 

Melita Solina, 6.a

Ekumenizam

 

U sklopu obrade nastavne cjeline Da svi budu jedno, učenici sedmih razreda dobili su zadatak napisati vlastita razmišljanja na temu ekumenizma.

S ponosom objavljujemo dva iznimna rada koja dokazuju da naši osnovnoškolci razumiju i  podržavaju ekumenska gibanja kao put ka jedinstvu svih onih koji dijele vjeru u Krista Spasitelja.

Jedan Krist, jedno Sveto pismo, jedan Očenaš, jedno krštenje, jedno Vjerovanje!

     Susret pape Benedikta XVI. i patrijarha Bartolomeja I. (preuzeto iz Glasa Koncila)

 

EKUMENIZAM

Tijekom više stoljeća kršćani su, zbog povijesnih neprilika i interesa pojedinih kultura (poput Bizanta), bili podvojeni, a još i danas dijele se na katolike (grkokatolike i rimokatolike), pravoslavce i protestante (kalviniste, luterane i anglikance).

Zbog želje za jedinstvom protestantska Crkva inicirala je i postavila temelje ekumenizma. Ekumenizam je pokret za jedinstvom, suradnjom, pomirenjem i boljim međusobnim dijalogom svih kršćanskih Crkava koji se temelji na:

• teološkim raspravama i tumačenjima (posebice evanđelja) s ciljem da se Isusova poruka shvati jednoglasno i da se njegova želja „da svi budu jedno“ ostvari;
• međusobnoj suradnji i sudjelovanju u mnogobrojnim dobrotvornim akcijama, poput onih u zemljama Trećega svijeta;
• zajedničkim susretima i molitvama (za mir u svijetu);
• dijalogu ljubavi koji bi trebao podsjetiti kršćane na njihove početke kada su bili složni u molitvama, liturgiji (lomljenju kruha) i apostolskom nauku, tj. svojim uvjerenjima.

Što se više promiču ideje ekumenizma, to su veće nade za njegov opstanak. No, mnogi to žele spriječiti, poput medija koji promiču krive vrijednosti (kultura smrti, dovođenje vjerskih dogmi u pitanje itd.) ili osoba koje žele poljuljati vjeru kršćana (preko filmova, knjiga…). Važno je da takve medije ili osobe kršćani trebaju ignorirati ako je potrebno, ali i poslušaju njihove argumente kako bi ih svojima opovrgnuli.

Svatko može doprinijeti ekumenskom pokretu preko međukršćanskih susreta donoseći ideje koje bi dodatno osnažile ekumenizam ili jednostavno zajedničkim druženjima s drugim kršćanima.

Luka Kutija 7. E

 

EKUMENIZAM

Ekumenizam je pokret za jedinstvom svih kršćana. Nastao je među protestantskim Crkvama, kasnije se proširio na Pravoslavnu crkvu, dok se Katolička crkva priključila tek prije otprilike 50 godina. No, prvo trebamo znati kada je uopće došlo do raskola. Prvi raskol se dogodio 1054. godine, a drugi u 16. stoljeću pod vodstvom Martina Luthera.

Ekumenizam se zasniva na potrazi i jedinstvu kršćana. Zbog toga trebamo upoznati druge kršćane i pronaći sličnosti s njima. Papa Ivan Pavao II. je organizirao molitve za mir u svijetu i jedinstvo svih vjernika u Isusa Krista, odnosno kršćana. Njegov primjer je slijedio i papa Benedikt XVI. Također postoji i Tjedan molitve za jedinstvo kršćana. Slažem se s time da treba tražiti sličnosti i na tome graditi odnos s drugim kršćanima, ali mislim i da će biti mnogo prepreka pogotovo u nauku svake Crkve. Trebat će se stoga vratiti evanđelju i korijenima te proučiti poruku Isusa Krista. No, opet će biti prijepora ako se zajedno ne okrenemo Bogu jer ljudi su do sada u povijesti više rušili i svađali se nego radili na promicanju mira i ljubavi. Bog je osnovao Crkvu, ljudi su je razjedinili, ali je sami ne možemo sjediniti. Stoga je potrebna zajednička molitva i suradnja. Mislim da ćemo zajedno i uz Božju pomoć uspjeti pa zato pitanje „čemu uopće ekumenizam“ nije potrebno. Smatram da bi svi trebali krenuti od sebe. Trebao bih se truditi još bolje upoznati druge kršćane tako da nema mjesta za nedoumice ili predrasude i nadati se i moliti za jedinstvo kršćana. Tako možemo svi zajedno osnažiti ekumenski pokret. Trebamo sagledati temelje kršćanstva, a manje bitne stvari poput liturgijskog obreda odnosno načina njegovog služenja ostaviti slobodnima, ali tako da sve ima isti temelj i počiva na istim vrijednostima pogotovo na ljubavi i vjeri u Isusa Krista.

Po mome mišljenju, ekumenizam ima budućnost i nadu jer zajedno i uz Božju pomoć možemo ostvariti ideju „da svi budu jedno“, a to je i sam Isus, u kojeg vjeruju svi kršćani, želio.

Tomislav Iskerka 7. e

 

 

Misijsko kumstvo u Kongu

 

Završena je i ovogodišnja akcija prikupljanja sredstava za naše štićenike u Kongu, Nzigire i Mugisho Birindwa. Svi učenici i djelatnici naše škole rado su se odazvali akciji te smo prikupili dovoljno novca za podmirenje troškova školovanja za sljedeću školsku godinu.

Ujedno zahvaljujemo časnoj sestri Samueli Šimunović u Kongu koja nam je  poslala najnovije fotografije Nzigire i Mugisha te nam šalje obavijesti o njihovom životu i napretku.

Hvala svima koji su svojim prilozima sudjelovali u ovoj važnoj akciji!

Anamarija Jukić Ivandić, prof.

 

Da se podsjetimo…

Sakrament potvrde

 

Riječ potvrda dolazi od latinske riječi confirmatio ili od temeljnog glagola firmare, što znači učvrstiti, ojačati. Zato taj sakrament zovemo  i firma. Zovemo ga također i krizma. Ta riječ dolazi od krizme, tj. onoga svetog ulja što ga biskup posvećuje na Veliki četvrtak. Prema tome oni koji primaju ovaj sakrament  zovu se potvrđenici ili krizmanici.

Krštenje, potvrda i euharistija čine sakramente kršćanske inicijacije ili sakramente uvođenja u vjeru (riječ inicijacija latinskog je podrijetla i znači uvođenje, upućivanje u tajne vjere ).

Slavljenjem i primanjem sakramenta potvrde krštenici nastavljaju put koji su započeli primanjem sakramenta krštenja: nastavljaju put potpunog ” suobličenja ” Isusu Kristu i uvođenja u vjeru i život kršćanske zajednice. Njime se upotpunjuje i dovršava ono što se u nama već započelo događati kod krštenja. Zato se u prva kršćanska vremena sakrament potvrde najčešće primao odmah nakon krštenja.

 

” Sedam darova ” Duha Svetoga

O primanju sedam darova Duha Svetoga u Crkvi se od davnine govori zato što se u biblijskom govoru brojkom sedam izriče punina. Sakramentom potvrde primamo Duha Svetoga koji nas osposobljava da možemo postati ” punoljetni “, odrasli i zreli kršćani. Zato potvrdu možemo nazvati sakramentom kršćanske zrelosti.

Crkva nabraja ovih sedam darova Duha Svetoga : Mudrost, Razum, Savjet, Jakost, Znanje, Pobožnost i Strah Božji.Bog ovim darovima osposobljava krizmanika za poslanje koje mu je namijenjeno, a koje uvijek obuhvaća biranje dobra i odbijanje zla i sudjelovanje u preobrazbi ovog svijeta.

 

Primjereno slavlje

Crkva poziva na trijeznost u obiteljskom slavlju. Vjernici trebaju biti svjesni da se suvremeni potrošački mentalitet nameće svim sredstvima i da mu je lako podleći. Materijalno  postizanje može postati važnije od duhovnoga čak i u ovako važnom trenutku kao što je slavlje sakramenta Duha Svetoga.

 

Ana-Marija Tavra, vjeroučiteljica

 

Za svetu potvrdu pripremamo se cijeli život. Svojim ponašanjem pokazujemo da smo kršćani. Sad kada smo primili Duha Svetoga, moramo ga živjeti i svjedočiti do smrti. Ljudi na nama to moraju vidjeti i osjetiti. Moramo se truditi i ustrajati u tome jer krizma nije vrijedila samo za subotu, nije samo tradicija ni prigoda da dobijemo materijalna dobra.

Ja sam bila sretna što je cijela moja familija došla sudjelovati u tom posebnom danu. Jedni su došli s mora, gdje rade, drugi su odgodili posao. To mi je više značilo nego da su mi poslali poklone i novac. Bilo mi je lijepo vidjeti kako svi mi, pogotovo moji prijatelji, zajedno slavimo Boga. Bilo mi je drago da su tu, iako neki  često ne dolaze na sv. misu. Pretpostavljam da neki nisu shvatili potvrdu tako ozbiljno i išli su se samo pokazati. Zbog toga bi mi bilo draže da se ubuduće nose one bijele haljine kao nekada u prošlosti. Jer ovako se svatko popravlja, gleda kako mu stoji haljina ili odijelo, gleda druge i u tome mu prođe cijela misa. A i oni koji su siromašni ne bi brinuli o odjeći, nego bismo svi bili jednaki i nosili jednaku odoru.

Kao što je krizmatelj Josip rekao da učvrstimo svoje prijateljstvo s Bogom, htjela bih da to dotakne moje vršnjake i da se obrate Bogu jer mi je glupo kad čujem da govore da poslije krizme neće nogom stupiti u crkvu. Takve najradije ne bih krizmala. A opet bih, jer bih se nadala da će osjetiti Božju blizinu.

Na kraju, od subote započinje razdoblje života koje ćemo nastaviti ” s posebnim sjajem u očima “.

Katarina Čorak , 8.b

 

 

Kršćanska zrelost je nešto što mnogi moji prijatelji nemaju. Možda čak ni ja. No ipak svi su primili sakrament kršćanske zrelosti poznatiji kao sveta potvrda. Zato se moram pitati zaslužuju li oni tu “zrelost “? Zaslužujem li ja tu zrelost ?

Ljudi sazrijevaju raznoliko. Neki brže , neki sporije , ali svi primaju krizmu isti dan. Uzmite moje prijatelje kao primjer, prijateljicu Y.Y. i prijatelja X.X. Ona je mirna, pametna i bistra, u svakom pogledu zrela za razliku od šašavog, nemirnog X.X. koji se stalno zeza i ponaša kao dijete od četiri godine. Treba li X.X stvarno primiti krizmu i Duha Svetoga u isto vrijeme s Y.Y.  koja ga stvarno zaslužuje ?

Na žalost ne postoji način da se krizmaju samo zreli. I još nešto, za one koji ne znaju, na krizmi postoji trenutak kada te se stvarno pita želiš li primiti Duha Svetoga .

Jesmo li stvarno dobili slobodan izbor? Ne mislim time na Boga koji nas pušta da biramo sami, nego na obitelj, prijatelje, školu i sve ostale ?

Možemo li stvarno reći ne ?

 

N.N., učenik osmog razreda

 

 

Završena humanitarna akcija “ZA 1000 RADOSTI”

 

Humanitarna akcija “Za 1000 radosti” uspješno je završena i u ovom došašću. Prikupili smo i donirali 3300 kuna: 1500 kuna smo uplatili na žiro-račun Hrvatskoga Caritasa, a 1800 kuna podijelili trima obiteljima u potrebi iz naše škole. Nadamo se da je novac koji smo s radošću davali i prikupljali pomogao svima do kojih je došao uoči protekloga Božića. Isto tako se nadamo da ovakvih akcija neće manjkati ni kroz drugo vrijeme tijekom ove godine.

Još jednom zahvaljujem svima koji su svojim prilozima omogućili dostojanstven i radostan Božić bližnjima koji trebaju našu pomoć.

Anamarija Jukić Ivandić, prof.

 

„Za 1000 radosti“

 

 

I ove godine smo se uključili u akciju Hrvatskoga Caritasa „Za 1000 radosti“ za pomoć najpotrebnijim obiteljima u Hrvatskoj.

Tijekom nedavna posjeta Zagrebu, koji je snažno obilježilo njegovo zalaganje za hrvatske obitelji, papa Benedikt XVI. poručio je: „Velikodušno primajte one koji kucaju na vrata vašega srca, nudeći svakome darove koje vam je božanska dobrota povjerila.“

Nošeni papinom porukom, nadamo se da ćemo, kao i prethodnih godina, već u drugom tjednu došašća „prodati“ sve prigodne sitnice koje smo primili od Hrvatskoga Caritasa. Ove godine to su straničnici (bookmarks) sa znakovitim porukama zajedničkog naziva OTVORI!

Svi koji žele i mogu pozvani su doprinijeti akciji s po 5 kuna za straničnik, a koji ne mogu, neka prilože i manji iznos. Željeli bismo da poruka otvorenosti srca, misli, ušiju, očiju, ruku i doma za drugoga svakako dođe do svakog djeteta.

I ove godine polovicu novca prikupljenog u ovoj akciji usmjerit ćemo nekoj od siromašnih obitelji u našoj školskoj sredini, a drugu polovicu ćemo uplatiti Hrvatskom Caritasu čime ćemo solidarno pomoći brojnim siromašnim obiteljima diljem Hrvatske.

Pozivamo vas da zajedno odgovorimo na izazov solidarnosti i djelatne skrbi za bližnje.

Anamarija Jukić Ivandić, prof.

 

Kumstvo u Kongu

 

 

 DR Kongo je površinski velika država, 42 puta veća od Hrvatske, prirodno izuzetno bogata mineralima, zlatom, dijamantima, koltanom i dr. Nažalost, zbog lošeg državnog uređenja i više ratova tijekom posljednjih petnaestak godina, prirodnim bogatstvom i humanitarnom pomoći koja dolazi iz zapadnog svijeta obogaćuju se samo pojedinci i druge države: susjedne afričke, europske, Kina i SAD, a velika većina ljudi u DR Kongu živi daleko ispod normalnih životnih uvjeta. Naročito prirodno bogate i, upravo zbog toga, stalno pogođene ratovima, su istočne pokrajine Sjeverni i Južni Kivu (gdje je i grad Bukavu), koje su uz samu granicu s Ruandom, Burudi i Ugandom.

Kao i u mnogim drugim afričkim državama, školovanje djece se plaća. S obzirom na kvalitetu i mjesto škole (selo ili grad), cijene školarina su različite. Kako su obitelji mnogočlane i ima dosta djece, otvara se velik broj škola, a time su uvjeti rada lošiji i kvaliteta učenja vrlo niska. U načelu, u osnovnim školama kao i u većini srednjih škola, djeca nemaju nikakvih knjiga za učenje – bilježnica je sve. U većini osnovnih škola, naročito po selima, i bilježnica je luksuz te se koriste pločice za pisanje. U državi je belgijski sustav školovanja: osnovna škola traje 6 godina i završava završnim ispitom tj. državnom maturom. Školska godina je podijeljena na tri dijela u trajanju od po tri mjeseca (osim prvoga koji traje od rujna do prosinca). Slijedom toga, novac za pomoć obiteljima se dijeli u tri navrata (listopad, veljača, svibanj). Roditelji tako mogu redovito plaćati školovanje, a našim misionarima to omogućava bolju kontrolu obitelji i napretka školovanja djece.

Kako su obitelji mnogobrojne (7-9 djece), mnoge ne mogu plaćati troškove školovanja za svu djecu. Ima obitelji u kojima djeca u školu idi naizmjenice. Tako školovanje traje dosta dugo. Čest je slučaj da se djevojčice žrtvuju (posebno po selima) i ostaju bez škole i nepismene, kako bi bar jedan ili dva brata završili školu.

Djeca uglavnom jedu samo jedanput na dan, navečer, kad/ako majka uspije nešto prodati i time kupiti malo hrane. Novčanom pomoći koju šaljemo za školovanje djece nastoji se pomoći majkama/roditeljima da mogu započeti nešto preprodavati.

 Stoga pomoć koju šaljemo nije samo pomoć za plaćanje školarine, već je to i pomoć za obitelj (školarina, školska uniforma, obuća, hrana, pomoć za kupnju namirnica i sl.).

Tijekom susreta na kojem se dijeli novac, dva predstavnika župnog Caritasa redovito pročitaju ulomak iz Evanđelja i roditeljima održe katehezu na kiswahili jeziku. Ukratko im predstave i dobročinitelje i potiču ih da nas prate molitvom u svojim obiteljima.

Djevojčica Nzigire Consolate Birindwa i dječak Mugisho Dieumerci Birindwa su naši štićenici u DR Kongu. Žive u brojnoj obitelji, samo s ocem koji nažalost više ne radi kao noćni čuvar u jednoj humanitarnoj organizaciji već se snalazi preprodajom telefonskih kartica. Majka je poginula u brodolomu. Žive kao podstanari. Uspješno su završili školsku godinu 2010./2011.

Anamarija Jukić Ivandić, prof.

 

Humanitarne akcije u protekloj školskoj godini (2010./2011.)

 

U protekloj školskoj godini, uz pomoć učenika i njihovih roditelja, sudjelovali smo u više humanitarnih akcija.

Sve akcije su bile uspješne i svjedoče o nesebičnom duhu i roditelja i djece, osobito u teškim materijalnim situacijama.

Tijekom došašća uključili smo se u akciju Hrvatskoga caritasa „Za 1000 radosti“. Tema akcije bila je obitelj kao središte ljudskoga i vjerničkoga života te su djeca rado izdvojila novac za kupnju magneta s različitim porukama: Obitelj te čuva!, U obitelji rasteš!, Obitelj je bit!, U obitelji se raduješ!, Obitelj te usmjerava!, U obitelji si tko jesi!, U obitelji dobivaš ljubav!

Potaknuti posjetom Vukovaru, odlučili smo pomoći djeci toga grada te smo tijekom studenoga realizirali akciju „Za djecu Vukovara“. Namjeravali smo prikupljati nepokvarljive namirnice   (šećer, brašno, ulje, rižu…) i slatkiše, ali naši učenici i njihovi roditelji su još jednom pokazali svoju solidarnost i humanost i donosili i mnoge druge potrepštine potrebne u svakom domaćinstvu. Našoj akciji se pridružio i vlasnik Cro-peka gospodin Josip Glasnović donacijom svojih proizvoda i osiguranjem  prijevoza namirnica do Vukovara.

Uoči Božića održali smo Božićni sajam tijekom kojega smo prodavali različite sitnice, i „velike“ i male, na nekoliko postavljenih štandova. Prihodi od vjeronaučnoga štanda, zajedno s prihodima akcije „Za 1000 radosti“ dosegli su 2800 kuna. Dio tog iznosa (1500 kn) smo podijelili na tri obitelji slabijega imovinskog statusa čiji učenici idu u našu školu. Ostatak novca, zajedno sa dijelom prihoda ostalih štandova, donirali smo odjelima dječje onkologije (3000 kn) i pedijatrije (2000 kn) KBC-a Rebro.

U predbožićnom vremenu učenici su se uključili i u humanitarnu akciju „Najljepši Božić u Dubravi“ koju je potaknuo Projekt HOPE: Volim Dubravu, pod pokroviteljstvom Vijeća gradskih četvrti Donja i Gornja Dubrava. U suradnji s Centrom za socijalnu skrb i Narodnim sveučilištem Dubrava  prikupljali smo prigodne poklone, odjeću, obuću i ostale potrepštine namijenjene obiteljima na području Dubrave. Ovom su akcijom naši učenici još jednom na djelu iskazali svoj osjećaj pripadnosti zajednici.

U korizmenom vremenu smo potaknuli učenike na sudjelovanje u našoj već tradicionalnoj akciji Kumstvo u Kongu koju provodimo već četvrtu godinu zaredom. Novac koji sakupimo uplaćujemo u centralu Papinskih misijskih djela za dvoje naših štićenika, brata i sestru iz obitelji Birindwa. Taj novac je pomoć za školarinu (100 eura godišnje), ali i pomoć za cijelu, mnogobrojnu obitelj. Prošle godine smo skupili 2970 kuna. Nadamo se da će taj naš prilog doprinijeti dostojanstvu i radosti života ove obitelji.

Hvala našim učenicima i njihovim roditeljima na suradnji i nastojanjima da pomognemo drugima kojima je poterbna naša pomoć.

Anamarija Jukić Ivandić, prof.